U kasno ljeto i jesen 1888. londonski je East End svjedočio seriji i do danas nerazjašnjenih ubojstava tijekom koje je stradalo pet lokalnih prostitutki. Način na koji su ovi zločini počinjeni, a iznad svega nedodirljivost eventualnog zločinca, još uvijek izazivaju osjećaj straha i užasa kada se o njima priča! Počinitelj tih zlodjela, unatoč mnogobrojnim pretpostavkama i polovičnim tragovima, nikada nije pronađen, a njegov se identitet u urbanim legendama i povijesti sveo na svega tri riječi od kojih se još uvijek katkada ledi krv u žilama – Jack the Ripper!

Priča o Jacku the Ripperu (odnosno, na hrvatskom – Jacku Trbosjeku ili Jacku Rasparaču) puna je rupa, nejasnih konotacija, višestrukih kontroverznih izvora te hipoteza, tako da se i ne može predstaviti kao jednostavni i linearni izvještaj o nizu tragičnih događaja koji su jedne kasnoviktorijanske jeseni uzburkali londonsku javnost, te potom jednostavno prestali bivati aktualni.

Ono što se danas najčešće uzima kao relevantni opis tih događaja zbir je kako tadašnjih novinskih članaka i policijskih izvještaja, tako i naknadnih tvrdnji pojedinih navodnih aktera na razne načine umiješanih u tu mračnu aferu, primjerice britanskog slikara danskog podrijetla, Waltera Sickerta, i njegovih nasljednika. Također, suvremena je fikcija pridonijela daljnjem kompliciranju ionako zapetljane i nejasne priče, pa u konačnici jedan naizgled “običan” niz zločina u viktorijanskom Londonu postaje teorija urote koja po složenosti nimalo ne zaostaje za svojim suvremenim pandanima!

Pozornica: East End

East End kolokvijalni je naziv za područje smješteno istočno od londonskog Cityja i sjeverno od Temze, te zapadno od rijeke Lea, koje po danas važećoj podjeli zauzima teritorij općine Tower Hamlets i južni dio Hackneyja. U ranom je srednjem vijeku to bilo uglavnom nenastanjeno no tranzitno područje, koje je sustavom rimskih cesta povezivalo gradsku jezgru s Istočnom Anglijom, konkretnije Essexom. Paralelno s razvojem manufakturne proizvodnje londonske vlasti izmještaju pojedine ‘neugodne’ zanate (štavitelje kože, alkoholne destiletrije i slično) izvan gradskih zidina, pa se u 15. stoljeću na teritoriju današnjeg East Enda formiraju i prva stalna naselja.

Motor razvoja ovog danas praktički središnjeg dijela Londona po nepisanom su pravilu bivali upravo useljenici. Francuski su protestanti (Hugenoti) bili prvi veliki val imigranata – nakon po zlu poznate “Bartolomejske noći”, više od 50 tisuća ljudi potražilo je spas na Britanskom otočju. Odlukom kraljevske vlasti omogućen im je nesmetani boravak i rad sjeveroistočno od tada još postojećih gradskih vrata Aldgate i Bishopgate, točnije na području današnjeg Spitalfieldsa. Idućih su nekoliko stoljeća upravo tamošnji Hugenoti, koji su se u međuvremenu anglizirali, tvorili jezgru širom svijeta poznate kolonije tkalaca i prelaca svile.

U međuvremenu je Velika Britanija preuzela primat i u međunarodnoj pomorskoj trgovini. Tijekom 18. stoljeća se grade prvi dokovi, namijenjeni istovaru i ranžiranju kolonijalne robe, što kao posljedicu izaziva daljnji priliv nužne radne snage, ovaj put uglavnom sastavljene od siromašnijih stanovnika Škotske i Irske. Kraj 19. stoljeća obilježen je novim prilivom useljenika, istočnoeuropskih Židova koji su azil pred agresivnom antisemitskom politikom carske Rusije našli upravo u East Endu.

Ovakva lepeza nacija i pripadnih običaja u svakom je slučaju dobrobit i bogatstvo, no počela se pomalo pojavljivati i jedna negativna nuspojava – konstantni je priljev došljaka uvelike nadmašio ponudu radnih mjesta tako da je ovaj dio Londona u drugoj polovici 19. stoljeća postao poznat po nezaposlenosti i siromaštvu, te njihovim logičnim posljedicama kao što su alkoholizam i nasilje, opijumske pušionice u Limehouseu, kao i neki ne baš cijenjeni zanati poput šverca ili pogotovo onog “najstarijeg” – prostitucije.

Početak straha: kolovoz 1888.

U pozno je viktorijansko doba East End tako postao neka vrsta “nepoželjnog teritorija”, četvrti na čijim je ulicama policija samo figurativna i rijetka pojava, dok je stvarna vlast pripadala polusvijetu. Čak ni fizičke likvidacije ovdje nisu bile rijetkost, pa vijest o napadu na prostitutku Emmu Elisabeth Smith u ulici Osborn nije nikoga iznenadila niti polučila neki pretjerani publicitet. Štoviše, taj nemili događaj iz travnja 1888. vjerojatno i nije djelo serijskog ubojice koji uskoro postati strah i trepet East Enda, jer je gđa. Smith pred smrt izjavila kako su je napala trojica pijanaca od kojih je jedan još bio dječak. No, u svakom slučaju, načeto je pakleno kolo koje će do kraja godine odnijeti još šest života, opetovano puniti stranice crne kronike londonskih novina te usaditi strah i sumnju u srca svih građana.

Užas je uzeo maha u kolovozu iste godine. Sedmoga dana toga mjeseca, prolaznici su u sitnim noćnim satima u ulici Gunthorpe na Aldgateu, svega pedesetak metara od mjesta napada na Emmu Smith, pronašli mrtvo tijelo prostitutke Marthe Tabram. Forenzičkom je analizom utvrđeno kako je ubojica žrtvi zadao čak 39 uboda oštrim predmetom. Istina, kasniji proučavatelji ove serije ubojstava gđu. Tabram također ne uvrštavaju u tzv. “kanonsku petorku žrtava”, no nije trebalo mnogo čekati do početka istinskog horora.

Posljednjega dana u mjesecu, oko četiri sata ujutro, kočijaš Charles Cross u ulici Buck Row (današnji Durward Street), neposredno iza podzemne postaje Whitechapel nabasao je na beživotno tijelo žene.

Utvrđeno je kako se radi o Mary Ann Nichols, također prostitutki, a način na koji je zločin počinjen bio je izrazito bestijalan. Iako je i zbog prethodna dva napada angažirana lokalna (Metropolitan) policija, ovaj je slučaj već izazvao paniku širih razmjera, pa se u istragu uključuje i Scotland Yard koji na teren šalje jednog od svojih tada najcjenjenijih istražitelja, Fredericka Abberlinea.

Osmoga je rujna, nepuna dva dana nakon pogreba Mary Ann Nichols, suludi ubojica nastavio svoj krvavi pohod. Negdje pred zoru, lokalna je prostituka Elizabeth Long ugledala svoju prijateljicu i “kolegicu” Annie Chapman kako u jednom mračnom zakutku ulice Hanbury, u Spitalfieldsu, razgovara s izvjesnim muškarcem. Svega pola sata kasnije otkriven je njezin izmasakrirani leš. Sada su i najtvrdokorniji sumnjičavci postali svijesni kako je riječ o povezanim, nimalo slučajnim ubojstvima iza kojih stoji zajednički počinitelj.

Mediji šire paniku, stižu pisma ubojice…

Svjedočenje gospođe Long pripomoglo je policiji da kreira prvi “portret” eventualnog počinitelja. Po njezinim riječima, muškarac koji je tog jutra razgovarao s ubijenom Annie bio je četrdesetih godina, visok oko 180 cm te odjeven u dugi tamni ogrtač, a na glavi je nosio šešir širokog oboda. Iako istražitelji ove indicije nisu uzeli ozbiljno, ponajviše zbog činjenice da je Elizabeth Long u vrijeme davanja izjave (nedugo po Annienom ubojstvu) bila pod izrazitim djelovanjem alkohola, mediji su napravili svoje i ovaj je opis postao model po kojemu je naknadno vizualiziran uvriježeni stereotip Jacka the Rippera. Uglavnom, tu nije kraj negativnoj ulozi britanskih novinskih glasila u ovoj jezivoj priči.

Nedugo po ovom nemilom događaju, mančesterski Guardian objavljuje članak u kojemu proziva policiju za prikrivanje podataka a još neutvrđenog počinitelja imenuje “Kožnom pregačom” (Leather Apron). Paniku širi i East London Observer, koji 25. istog mjeseca objavljuje navodno ubojičino pismo medijima i policiji (pismo poznato kao “Dear Boss”), primarno naslovljeno na Central News Agency. Iako se upravo u tom pismu po prvi put spominje naziv Jack the Ripper, njegova je autentičnost upitna te danas prevladava mišljenje kako je u pitanju bila neukusna igra novinara koji su tim činom zbog vlastitog interesa htjeli dodatno podgrijati ionako već paranoičnu atmosferu.

Mračni je rujan 1888. okončan na najgori mogući način – u posljednoj su noći tog mjeseca pronađena čak dva mrtva i unakažena tijela prostitutki u Whitechapelu. Elisabeth Stride, zvana Long Liz, skončala je nešto iza ponoći u mraku Berner Streeta, pokrajnje ulice uz južnu whitechapelsku prometnu arteriju, Commercial Road, a svega sat vremena kasnije otkriven je još jedan leš. Riječ je bila o Catherine Eddowes, a njeno je tijelo ostavljeno na Mitre Squareu, dvjestotinjak metara zapadno od Aldgatea, dakle na lokaciji koja praktički potpada pod londonski City. Tako je u istragu uključena i City Police, a Sir Charles Warren, jedan od vodećih ljudi Scotland Yarda, donosi odluku o potpunoj koordinaciji lokalnih odsjeka Metropolitan policije sa državnom, to jest Scotland Yardom.

Svojevrsni kurioziet jest i poruka pronađena na jednom ciglenom zidu u nedalekom Goulston Streetu – iznad okrvavljenog djelića ženske pregače, za kojeg se naknadno ustanovilo da je pripadao ubijenoj Kate Eddowes, kredom je bila ispisana poruka The Juwes are the Men that will not be blamed for nothing (o hipotezama vezanim uz ovaj grafit i njegovo značenje više u sljedećem nastavku članka).

Već idućega dana, nepunih dvanaest sati po izvršavanju ova dva ubojstva, Central News Agency prima još jedno pismo potpisano pseudonimom Jack the Ripper, odnosno “Saucy Jack”. Ovaj put pošiljatelj navodi “dvostruki događaj” (double event this time), a činjenica kako spominje neke detalje o masakriranju leševa, tada poznate samo policiji, pridonosi uvjerenju kako bi ono uistinu moglo biti autentično.

Možda najvjerodostojnije i najpoznatije u nizu pisama jest ono koje je 16. listopada 1888. primio George Lusk, predsjednik whitechapelskog odbora za zaštitu građana (Whitechapel Vigilance Committee). Riječ je bila o čuvenoj poruci naslovljenoj “From Hell”, poslanoj u kartonskom paketiću koji je sadržavao i jedan jezivi suvenir: polovicu ljudskog bubrega konzerviranog u bočici sa alkoholom. (Sliku toga pisma možete vidjeti na kraju ovoga članka.) Autentičnost toga pisma samo je pojačavala činjenica da je žrtvi Kate Eddowes ubojica uistinu odstranio bubreg! Također, stil pisanja i rukopis odudaraju od prethodna dva pisma, naslovljena na Central News Agency, što je opet otvorilo brojne dileme oko povezanosti ove pošiljke s prethodnima.

Finalni čin i početak prave istrage

Unatoč zahuktaloj istrazi i napetoj, zamalo paranoičnoj situaciji koja ju je pratila, listopad je uglavnom bio miran mjesec. No, nade kako se ludi ubojica primirio pokazale su se jalovima. Već 9. studenog Jack the Ripper počinio svoj posljednji, ali i najmorbidniji zločin. Prostitutka Mary Kelly ubijena je te noći u svojem prizemnom stanu u Dorset Streetu, u neposrednoj blizini crkve Christ Church Spitalfieds.

Očevid je sasvim sigurno bio izuzetno traumatično iskustvo čak i za forenzičare i policajce navikle na svakave užase – Maryno je tijelo bilo u potpunosti unakaženo, a većina unutarnjih organa žrtve povađena te obješena po namještaju i zidovima sobe, poput, kako se navodi u izvještaju, “božićnih ukrasa”.

Srećom, ovo je uistinu bio i ubojičin posljednji potez, a pojedina ubojstva koja su idućih nekoliko godina zbila na području zapadnog East Enda nije karakterizirao modus operandi Jacka the Rippera. Pomalo apsurdno, no upravo nakon pronalaska zadnje žrtve kreće zahuktala istraga. U svega nekoliko tjedana Metropolitan policija i Scotland Yard ispituju oko dvije tisuće ljudi, usredotočivši se na liječnike, mesare i radnike u klaonicama.

Ne treba, međutim, gotovo niti napominjati kako istraga nije dala nekog značajnijeg rezultata…

• Drugi dio članka: tko su mogući sumnjivci i teorije zavjere
  

Mapa zločina

Na sljedećim su mapama označena mjesta na kojima su se dogodili pojedini zločini koji se pripisuju seriji ubojstava za koje je odgovoran Jack the Ripper, kao i oni koji su im prethodili a spomenuti su u ovom članku:

1. Emma Elisabeth Smith (3. travnja 1888., Osborn Street)
2. Martha Tabram (7. kolovoza 1888., Gunthorpe Street)
3. Mary Ann Nicholos (31. kolovoza 1888., Buck’s Row)
4. Annie Chapman (9. rujna 1888., Hanbury Street)
5. Elisabeth Stride (30. rujna 1888., Berner Street)
6. Catherine Eddowes (30. rujna 1888., Mitre Square)
7. Mary Kelly (9. studenog 1888., Dorset Street)
8. lokacija grafita “The Juwes are the men…” (30. rujna 1888., Goulston Street)

Neka od navodnih pisama ubojice policiji

• Drugi dio članka