Istraga je, nakon niza stravičnih ubojstava u londonskom East Endu, u Whitechapelu, trajala je više od šest godina. No više od jednog stoljeća kasnije i nakon bezbrojnih teorija, hipoteza i “pronalaska” više ili manje vjerojatnih počinitelja, slučaj u spisu “Jack the Ripper” i dalje nije ništa jasniji nego prvoga dana kada ga je Scotland Yard krenuo istraživati. Čak su se i mnogi poznati spisatelji, poput američke autorice Patricie Cornwell, rado prihvaćali “detektivskog” rada na ovom slučaju, a poneke su teorije o mogućem počinitelju čak i prilično šokantne – jedna čak spominje i člana britanske kraljevske obitelji…

• Prvi dio članka: krvavi pohod Jacka Trbosjeka londonskim East Endom 1888.

Službene istrage s neuvjerljivim rezultatima

Nepunih šest godina po nemilim događajima u East Endu, u veljači 1894. inspektor Melville Macnaghten iz Metropolitan policije podnosi konačno izviješće o whitechapelskim ubojstvima iz 1888. No, niti taj dokument neće baciti novo svijetlo na cijeli slučaj: konačnog rješenja i dalje nema. Jedan od spomenutih osumnjičenika lokalni je whitechapelski brijač, židov Aaron Kosminski, koji je 1882. imigrirao u Veliku Britaniju iz Poljske. Razlog zbog kojeg ga Macnaghten navodi kao eventualnog počinitelja posve je banalan – Kosminski se spominje u notesu inspektora Scotland Yarda, Donalda Swansona.

Bio on kriv ili ne, Aaron Kosminski početkom 1891. smješten je u ludnicu gdje i umire 1919., a danas ga većina istaknutih “ripperologa”, poput Martina Fidoa ili Donalda Rumbelowea, smatra običnim žrtvenim jarcem ili čak i žrtvom antisemitizma. Još je ispraznije Macnaghtenovo navođenje drugog osumnjičenika, Michaela Ostroga. Ovaj liječnik rusko-židovskog podrijetla se uglavnom bavio krađama i sitnim prevarama, a u vrijeme ubojstava služio je kaznu u jednom francuskom zatvoru. Stoga je posve nemoguće da je on bio Jack the Ripper.

Montague John Druitt, odvjetnik, pomoćni upravitelj škole u Blackheathu, u Lewishamu, te rizničar lokalnog kriket kluba jedini je od Macnaghtenove trojke koji se spominje kao ozbiljniji kandidat za neslavnu ulogu Jacka the Rippera. Još za života su kružile glasine o njegovoj homoseksualnosti i sklonosti dječacima, a u cijeloj je priči bitna i činjenica da mu je majka tijekom 1887. u potpunosti izgubila razum te je smještena u mentalnu ustanovu.

Zanimljivo je kako se on 30. studenog 1888. nije pojavio na svojem radnom mjestu u školi u Blackheathu. Pokrenuta nagađanja o prirodi Druittova nestanka zaključena su posljednjeg dana godine, na Silvestrovo, kada je njegov leš pronađen u Temzi kod Chiswicka.

U džepu je imao skoro 70 funti, prilično velik iznos novca za to vrijeme, te kartu za vlak na relaciji Blackheath – London Bridge – Hammersmith datiranu na 1. prosinca 1888., što bi značilo da je Druitt u trenutku pronalaska tijela bio mrtav skoro mjesec dana.

Iako je njegov brat William, cijenjeni odvjetnik iz Bornemoutha, bio posve uvjeren kako je razlog samoubojstva Montagueovo živčano rastrojstvo i strah da ne završi kao njihova majka, glasine kako je Jack the Ripper nakon posljednjeg ubojstva sebi oduzeo život skokom u Temzu donijet će pokojnom Druittu negativnu reputaciju – i to samo zbog razloga što je bio jedini londončanin koji je tih dana izvršio samoubojstvo na takav način. Uglavnom, svi ozbiljniji sudionici istrage, uključujući i inspektora Fredericka Abberlinea, odbijaju eventualnu krivnju baš sva tri osumnjičenika iz Macnaghtenovog izvješća.

Rezultati amaterskih istraga

Ukoliko nikad službeno završena policijska istraga i nije dala nikakvih rezultata, nastojanja amaterskih proučavatelja Ripperovih ubojstava, kao i neslužbene hipoteze predstavljene u literaturi, bacaju nešto više svjetla na cijeli slučaj, izvlačeći na površinu neke nove moguće počinitelje.

U svojem životopisu kralja Edwarda VII., objavljenog 1962., francuski novinar Phillipe Jullian iznosi jednu poprilično šokantnu pretpostavku. On je, naime, više nego siguran kako iza maske Jacka the Rippera ne stoji nitko drugi no Edwardov prvorođeni sin princ Albert Victor, vojvoda od Clarencea i Avondalea, poznatiji kao princ Eddy, a počinjena su ubojstva bila navodni rezultat njegovog mentalnog poremećaja uslijed neizliječenog sifilisa! Ne treba zaboraviti kako je upravo on bio neka vrsta crne ovce u kraljevskoj obitelji – između ostalog, policija ga je jednom prilikom uhitila u muškoj javnoj kući (slučaj Cleveland Street brothel). Po Jullianovom tumačenju, cijela je istraga oko Jacka the Rippera bila mazanje očiju javnosti kako bi se preventivno sprala ljaga sa kraljevske obitelji, jer je policija, tvrdi on, od samoga početka znala tko je stvarni počinitelj.

Nakon takozvanog “dvostrukog slučaja” (Elisabeth Stride i Kate Eddowes, 30. rujna 1888.), obitelj smješta Eddyja u privatnu mentalnu ustanovu, odakle on bježi kako bi počinio posljednje ubojstvo (Mary Kelly, 9. studenog 1888). U svakom slučaju, princ Eddy umire relativno mlad, tijekom epidemije gripe u siječnju 1892., a policija još pune dvije godine vodi intezivnu istragu. Izgleda kako je novinar Jullian do ovih podataka došao putem engleskog liječnika Dr. Thomasa Stowella, samozvanog “ripperologa” koji je zastupao još jednu teoriju na samom rubu pameti: onu po kojoj Eddy nije umro od gripe, već u dobro čuvanoj ludnici gdje je zatvoren nakon ubojstva Mary Kelly. Koliko god cijela ova priča zvučala napuhano i nevjerojatno, ime nesretnog princa Eddyja pojavljivat će se i u nekim drugim konceptima koji nude moguća rješenja misterija whitechapelskih ubojstava.

Što kaže Patricia Cornwell?

Nešto manje smionu, no i dalje zbunjujuću hipotezu postavlja i suvremena američka spisateljica, proslavljena autorica kriminalističkih romana, Patricia Cornwell. U svojoj knjizi Portrait of the Killer: Jack the Ripper – Case Closed iz 2002. ona krivicu pripisuje slikaru Walteru Sickertu, naturaliziranom Englezu danskog podrijetla. Razlozi koje navodi su prozaični i ne baš previše vjerodostojni – jedno od navodnih pisama koja je Jack the Ripper slao medijima imalo je isti vodeni pečat kao i neki papiri na kojima je Sickert skicirao predloške za svoje slike. Također, Cornwell tvrdi kako barem tridesetak Sickertovih akvarela i ulja predstavljaju lokacije koje se vezuju uz whitechapelska ubojstva, a jedno od njih, ono pod nazivom The Camden Town Murder, prikazuje klijenta pored razgolićene prostitutke na krevetu.

U svojoj ustrajnosti, Cornwell je došla i u posjed većeg broja Sickertovih slika, od kojih je neke čak i uništila u nastojanju da pronađe slikarov DNK, koji bi naknadno bio uspoređen sa istim na sačuvanim Ripperovim pismima.

Zanimljivo je da još jedan autor, britanski novinar Stephen Knight, također spominje Waltera Sickerta u kontekstu Ripperovih ubojstava. Istina, ne u ulozi direktnog krivca, već kao sudionika vrlo zanimljive priče, koja nažalost u nekim svojim segmentima poprilično zadire u područje teorija urote. Četvrt stoljeća prije Cornwellove on objavljuje knjigu Jack the Ripper – Final Solution koja će povezati Sickerta i princa Eddyja, kraljevsku obitelj, osobnog liječnika kraljice Viktorije, Sira Williama Gulla, njegova kočijaša Johna Netleyja, te još uz sve to i – slobodne zidare.

Knightova teorija: “kraljevska urota” i masoni

Po Knightu, mladi je Sickert bio miljenik Eddyjeve majke, princeze Alexandre, najvjerojatnije zbog zajedničkog danskog podrijetla, te je uz njezin blagoslov često pratio princa Eddyja u vožnjama kočijom po Londonu. No te su avanture uključvale i posjete londonskim krčmama i javnim kućama. Tijekom jednog od tih “izleta”, princ Eddy upoznaje Annie Elisabeth Crook, prodavačicu iz trgovine duhanom na East Endu, koja je povremeno kao model pozirala Sickertu. Eddy i Mary se zaljubljuju, a situaciju dodatno otežava njena neočekivana trudnoća. Nakon tajnog vjenčanja, Sickert pronalazi dadilju koja će se brinuti o maloj Alice Crook, kćerki princa Eddyja i prodavačice Annie Crook, a to nije bio nitko drugi do – Mary Kelly, posljednja u nizu Ripperovih žrtvi. Nadalje, Annie i Mary su se prethodno poznavale, tako da se dotična pojavila u vidu svjedokinje na tajnom vjenčanju.

Očekivano, glasine o vjenčanju i trudnoći su vrlo brzo došle do kraljice Viktorije i njezinog sina, Eddyjevog oca Edwarda VII. Brak s običnom prodavačicom iz sumnjiva miljea, usto i katolkinjom, bio bi najgori mogući potez u trenucima izrazitih socijalnih tenzija i previranja, kada se opstojnost monarhije često nalazila na samom rubu. Kraljica je stoga angažirala Lorda Salisburyja, tadašnjeg šefa vlade i poznatog masona, namjerivši mu zadatak uklanjanja Annie Elisabeth Crook, što je riješeno njenim smještajem u ludnicu – gdje je i umrla 32 godine poslije. O djevojčici Alice se nastavio brinuti sam Walter Sickert, koji će se s njom tridesetak godina poslije i vjenčati, te dobiti sina Josepha. Upravo će Joseph Sickert biti taj koji će Knightu naknadno pružiti ključne informacije o tzv. “kraljevskoj uroti”.

Upućena u cijelu priču, Mary Kelly će se povjeriti trima svojim kolegicama prostitutkama: Marry Ann Nichols, Annie Chapman te Elisabeth Stride. Nakon što ove krenu s ucjenjivanjem kraljevske obitelji, Lord Salisbury se za pomoć obraća Sir Williamu Gullu, kraljičinom osobnom liječniku te također masonu.

Uz pomoć već spomenutog slikara Williama Sickerta te svojega kočijaša Johna Netleyja, Gull će – prema ovoj teoriji – tijekom idućih nekoliko mjeseci eliminirati sve četiri žene koje su se odvažile na ucjenu. Smrt Kate Eddowes je, prema Knightu, bila čista pogreška Sir Williama Gulla – ubijena je zato što joj je nadimak bio “Mary”, a živjela je sa čovjekom koji se prezivao Kelly. Ta je greška “ispravljena” na užasan način, maskriranjem posljednje žrtve, prave Mary Kelly u Dorset Streetu, 9. studenog 1888.

Vezu sa slobodnim zidarima Knight potkrepljuje s još nekoliko detalja: način ubijanja žrtvi se može simbolički usporediti saodređenim masonskim ritualima, a prstenovi od mesinga pronađeni pored nogu žrtve Annie Chapman trebali bi simbolizirati stupove Solomonovog hrama. Dalje; tijelo Kate Eddowes je ostavljeno na trgu Mitre Square. Knight ovdje vidi nedvojbenu znakovitost, pošto su mitre (mitra, vrsta ceremonijalne kape) te square (kutnik) poznati masonski simboli i alati.

Smisao poruke The Juwes are the Men…

Nedugo po pronalasku tijela Kate Eddowes, na zidu u nedalekoj ulici Goulston Street pronađena je kredom ispisana poruka The Juwes are the Men that will not be blamed for nothing (odnosno, po nekim izvorima, The Juwes are not the Men that will not be blamed for nothing).

Unatoč prvim nagađanjima da se riječ Juwes odnosi na Židove (Jews), te kako je riječ o pokušaju ubojice da istragu skrene na poprilično brojnu židovsku zajednicu nastanjenu na području Whitechapela i Spitalfieldsa, Knight i mnogi drugi proučavatelji Ripperovih ubojstava ne misle tako. Po njima, Juwes referira na trojicu ubojica (zvanih Jubela, Jubelo i Jubelum) koji su po masonskom legendariju odgovorni za smrt Hirama Abiffa, glavnog arhitekta i graditelja Solomonova hrama.

Činjenica koja dodatno podupire tu pretpostavku jest i angažman Sir Charlesa Warrena, visokopozicioniranog čovjeka kako u Scotland Yardu tako i u lokalnoj masonskoj hijerarhiji. Iako je prethodno izbjegavao izlazak na poprišta zločina, Sir Warren se navodno osobno pojavio u Goulston Streetu te nadgledao brisanje parole. Nezapaženo nije prošao ni detalj kako je ispod natpisa ostavljen komad okrvavljene pregače Kate Eddowes, a upravo je pregača jedan od važnih elemenata kod masonskih rituala.

S izuzetkom Waltera Sickerta, ostala su dva aktera ovih krvavih događaja vrlo brzo skončala svoj život. Suprotno službenoj verziji, po kojoj je Sir William Gull preminuo početkom 1890. u svojem londonskom stanu od posljedica srčanog udara, Knight tvrdi kako je dotični u stanju potpunog živčanog rastrojstva prebačen u neimenovanu ludnicu, gdje je zaveden pod imenom Thomas Mason, te umro sredinom devedesetih godina 19. stoljeća.

Što se tiče Johna Netleyja, povjesničari se slažu sa “ripperolozima” amaterima – Gullov je kočijaš poginuo 1903. u nesreći kada je, izgubivši nadzor nad konjima, kotač njegova vozila udario u kameni obelisk na križanju London’s Park Roada i Baker Streeta. No, Stephenu Knightu ne promiče detalj kako se u neposrednoj blizini nalazi toponim Clarence’s Gate, te ovu lokaciju Netleyjeve smrti smatra znakovitom i namjerno odabranom, povezujući je sa tada već pokojnim princom Eddyjem, odnosno njegovom titulom: Duke of Clarence and Avondale.

Sagledano u cjelini, Knightova je verzija isuviše složena, uključuje prevelik broj učesnika, te preduboko zadire u područje urota da bi mogla biti smatrana vjerodostojnom. No, ni prethodne se teorije nisu pokazale plodonosnim, tako da danas, više od 120 godina od užasa koji su protresli London još nema nikakve naznake koja bi barem djelimično ukazala što se to stvarno događalo te tmurne jeseni u Whitechapelu.

Teorije Iaina Sinclaira i Petera Ackroyda

Neki autori, poput književnika Iaina Sinclaira i Petera Ackroyda te strip scenarista Alana Moorea ističu kako ova ubojstva treba sagledavati u sklopu krajolika u kojem su izvršena. Po njihovu mišljenju, za čitav krvavi scenarij djelomično je odgovoran i barokni graditelj crkvi (također i mason) Nicholas Hawksmoor, “vražji arhitekt”, u doba zločina mrtav već više od stoljeća i pol, odnosno blizina njegove dvije mistične sakralne građevine, Christ Church Spitalfields, te St. George-in-the-east u Wappingu. Te su teze spomenute u Sinclairovu romanu Whitechapel, Scarlet Tracings, gdje se autor majstorski poigrava sa incijalima Ripperovih žrtvi kako bi na kraju došao do kovanice JACKS MEN CAME, te u Ackroydovu romanu Hawksmoor, gdje istoimeni privatni detektiv istražuje seriju suvremenih ubojstava nalik na ona Ripperova, a u blizini crkvi koje je izgradio hipotetički barokni arhitekt Nicholas Dyer.

U Mooreovoj grafičkoj noveli From Hell, koja predstavlja kombinaciju nekoliko odvojenih varijanti tumačenja ovog slučaja, u radnju se uvodi široki spektar likova, od princa Eddyja i Waltera Sickerta, preko Sira Williama Gulla i Johna Netleyja, policijskih istražitelja Fredericka Abberlinea, Sira Charlesa Warrena i Roberta Andersona, osobnog spiritista kraljice Viktorije Roberta Leesa, pa do pojedinih osumnjičenih poput Montaguea Johna Druitta. No, u sva tri je slučaja riječ o čistoj fikciji koja u prvom redu podrazumijeva kreativnu spisateljsku slobodu, a ne podvlađivanje povijesnim činjenicama.

Jedan od trezvenijih istraživača ubojstava koja se danas svode pod ime Jacka the Rippera jest i Donald Rumbelow, povjesničar i bivši kustos Policijskog muzeja u Cityju (City of London Police’s Crime Museum). Po njegovu mišljenju, sve su prethodno navedene varijante plod mašte i krivih zaključaka. Primjerice, Knightovu verziju Rumbelow pobija činjenicom kako Sir William Gull nikako nije mogao biti aktivno uključen u tzv. “kraljevsku zavjeru” pošto je godinu dana prije tih događaja (1887.) doživio težak srčani udar koji ga je pretvorio u osobu s fizički ograničenim mogućnostima. Također, isti autor negira i postojanje eventualnog braka između princa Eddyja i Annie Elisabeth Crook.

Jack Trbosjek, 122 godine kasnije…

Unatoč opsežnoj i praktički nikad dovršenoj policijskoj istrazi, kao i osobnim istraživanjima ovog slučaja od strane entuzijasta amatera, istina nikad nije izašla na vidjelo. I nakon više od stoljeća, ubojica koji je tog kasnog ljeta i jeseni 1888. sijao strah po ulicama Whitechapela i Spitalfieldsa ostaje potpuna zagonetka. Djelo poremećenog manijaka, vjerskog fanatika, ljubomornog klijenta, pokušaj okrivljavanja određene manjine ili pak dio zavjere širih razmjera? Sve su ove solucije i dalje su otvorene, a najvjerojatnije je da će tako i ostati.

Vizure East Enda u posljednjih su pola stoljeća doživjele mnoge preinake. Iako su dijelove nekadašnjih radničkih slumova počistile njemačke bombe te poslijeratna planska izgradnja općinskih blokova, dobar dio kasnoviktorijanske scenografije je još tu. Commercial Streetom stoljećima dominira toranj crkve Christ Church Spitalfields, dok odmah pored, na križanju sa Fournier Streetom, i dalje stoji Ten Bells – isti onaj pub u koji su zalazile barem tri žrtve nikad uhvaćenog ubojice.

A svega nekoliko koraka iza šarenih fasada i bučnih prometnih arterija leži svijet tihih uličica gdje je ne tako davno, 1888., svaka noć donosila strah i jezu, jer se u magli izobličenoj plinskim svjetlom konture nisu lako prepoznavale i svaki je prolaznik mogao biti taj manijakalni ubojica o kojem se tiho govorkalo po obližnjim krčmama – Jack the Ripper…