Druga je sezona “Tudora” zapravo priča o usponu i padu sasvim sigurno najintrigantnije žene Henryja VIII. – Anne Boleyn. Priče o Anne bile su dovoljno snažne da “iznesu” cijelu sezonu od deset epizoda na razini uzbudljivog povijesnog trilera s mnoštvom dinamičnih događaja, a svemu tome uvelike doprinosi i fantastična Natalie Dormer. Gotovo da se možemo upitati hoće li treća sezona, bez nje ovako snažne, biti jednako dobra! Baš kao što smo to učinili za prvu sezonu, valja se detaljnije osvrnuti i na pojedine likove koje susrećemo u drugoj sezoni ne bismo li razjasnili razlike između njihove stvarne povijesne uloge i ove televizijske. Primjerice, je li papa Pavao III. uistinu tako otvoreno naručio i blagoslovio ubojstvo Anne Boleyn i je li ona uistinu spontano pobacila kada je vidjela Jane Seymour u kraljevu krilu – ili su to tek dramaturški elementi?

Druga sezona “Tudora” uistinu visoko podiže ljestvicu u pogledu dinamičnosti i akcije: nije da je prvoj sezoni išta u tom pogledu zapravo nedostajalo, ali baš kao što je stvarni Henryjev život krenuo posve nepredvidljivim smjerovima nakon što se odlučio razvesti od Katarine Aragonske i oženiti lijepom Anne, tako su i scenaristi serije iz ovog povijesnog zapleta mogli izvući mnogo zahvalnog dramskog materijala. Raskid odnosa s katoličkom crkvom i Vatikanom, crkvena reforma u Engleskoj, zatvaranje samostana širom Engleske i prisvajanje njihove imovine te brojne optužbe za veleizdaju i inscenirani sudski procesi za izmišljene optužbe za veleizdaju tek su neki od stvarnih povijesnih scenarija koji su relativno uspješno pretočeni u ovu kanadsko-irsku seriju.

Ova sezona dinamičnija je i mnogo emotivnija od prve, no priča o Anne Boleyn uistinu i jest bila takva. Tek u ovoj sezoni počinju se odvijati dramatični događaji, akteri završavaju na podiju za pogubljenje u londonskom Toweru, a Anne prolazi kroz nekoliko uistinu emotivnih trenutaka i introspektiva pokazujući nevjerojatnu snagu kada se njezino pogubljenje odgađa nekoliko puta. Po onome što znamo, i stvarna je Anne bila takva – neovisna, snažna i iskrena do kraja. I, što se verbalnog izričaja tiče, britka i oštra kad je trebalo.

Iako smo pišući recenziju prve sezone već naglasili kako je ovo tek serija s određenim povijesnim elementima te kako se ne treba slijepo pouzdati u točnost svega prikazanog, činjenica jest da je scenarist Michael Hirst u nju prilično dobro uklopio mnoge intrigantne i točne povijesne detalje. Primjerice, Henry VIII. uistinu je tijekom jednog od viteških dvoboja pretrpio stravičan pad s konja (pri čemu se konj srušio na njega!) zbog čega je čak dva sata proveo u nesvijesti – što je nevjerojatno mnogo, a moglo je imati dugotrajne medicinske posljedice. To i ne bi bilo toliko značajno da danas ne postoje medicinski utemeljene teorije kako je upravo ovaj trenutak mogao bitno utjecati na daljnje propadanje Henryjeva zdravlja. Uz tu vrlo vjerojatnu mogućnost da je ovom prilikom nagnječio mozak pojavljuje se i podatak da je ta ozljeda čeonog režnja itekako mogla potaknuti i trajnu promjenu u njegovom ponašanju, s daljnjim naginjanjem brutalnoj diktaturi po kojoj je ostao poznat tijekom drugog dijela svoje vladavine.

I neke druge “sitnice” lijepo se uklapaju u ovu sezonu. Spontani pobačaji Anne Boleyn jedan su od tih detalja, te je točno da se posljednji dogodio pod izuzetnim stresom – premda ne zbog toga što je zatekla kralja u zagrljaju s Jane Seymour već je, navodno, pobacila od šoka baš u trenucima kada je Henry bio u nesvijesti nakon pada s konja. Ironijom sudbine, Anne je u tom trenutku nosila muško dijete, kao što je i prikazano u “Tudorima”. Mnogo je toga još bilo nepoznato tudorskoj medicini pa liječnici toga vremena nisu mogli zaključiti da je crna izraslina iznad srca preminule Katarine Aragonske išta drugo osim pokušaja trovanja; njihovi današnji kolege tvrde kako je posve izvjesno da se radilo o zloćudnom tumoru koji je ujedno bio glavni razlog smrti kraljice.

Ako ste odgledali drugu sezonu odličnih “Tudora” ili se na to tek spremate, ono što slijedi je ponovno vodič kroz značajne likove i njihovu stvarnu povijesnu pozadinu.

Za vodič kroz povijesnu pozadinu likova prve sezone “Tudora”, od kojih se mnogi – poput Anne Boleyn i njezine obitelji ili pak filozofa Thomasa Morea i pjesnika Thomasa Wyatta – nastavljaju pojavljivati i u drugoj sezoni, pročitajte ovaj članak u kojemu su razjašnjene njihove povijesne uloge.

Thomas Cranmer

Thomas Cranmer (da, još jedan od mnogobrojnih Thomasa u ovoj seriji!) uistinu je predvodio englesku crkvenu reformaciju te je bio nadbiskup od Canterburyja, što je najviša i središnja pozicija u anglikanskoj crkvi. Privukao je pažnju kralja, Henryja VIII., svojim idejama i razmišljanjima oko toga kako prezentirati cijeli slučaj razvoda kralja od Katarine Aragonske, što je u konačnici dovelo i do raskida engleske crkve i Vatikana. Može se reći da su Thomas Cranmer i Thomas Cromwell najviše zagovarali ideju kako između kralja i Boga ne stoji nitko – a ponajmanje Katolička crkva u Vatikanu – te je, što se toga tiče, serija prilično realistično prikazala stvarne povijesne omjere snaga.

Thomas Cranmer u vrijeme Henryjeve vladavine još nije posezao za značajnim, velikim reformatorskim rezovima, no budući da će nadživjeti ovoga kralja te ostati nadbiskup od Canterburyja i u narednim godinama, Cranmer će se upustiti u značajnije crkvene reforme tek kada na prijestolje dođe Henryjev maloljetni sin, Edward VI. Naravno, nije teško pogoditi kako je Cranmer skončao svoj život: kada je englesko prijestolje naslijedila Mary I. (“Krvava Mary”), kći iz Henryjeva braka s Katarinom Aragonskom, Cranmer je optužen za herezu. Mary I. željela je od Engleske ponovno učiniti katoličku zemlju te je Cranmerovih nekoliko desetljeća reformacije, dakako, smatrala veleizdajom.

Je li Cranmer uistinu imao tajnu suprugu koju je vozao okolo po Engleskoj u drvenom sanduku? Čini se da nije i da se radi o svojevrsnoj urbanoj legendi 16. stoljeća koja je u nekoliko navrata kasnije isplivala na površinu, ali je činjenica da je Cranmerova druga supruga, Margaret, uistinu potajno bila u Engleskoj. Navodno čak niti najljući protivnici nadbiskupa nisu znali da Margaret uopće postoji pa tako ostaje posve otvorenom mogućnost da je Hirst iskoristio tu legendu o drvenom sanduku kako bi dodatno naglasio da se radilo o tajnoj supruzi glavnog nadbiskupa.

Cranmer, za razliku od onoga što je prikazano u seriji, nije bio prisutan na smaknuću Anne Boleyn, ali većina povijesnih izvora tvrdi da je u vrijeme njezina pogubljenja spontano kleknuo i počeo plakati. Glumca Hansa Mathesona koji igra Cranmera mogli smo, uzgred, nedavno gledati na HTV-u u BBC-ovoj televizijskoj adaptaciji novele Thomasa Hardyja, “Tessa iz porodice D’Urberville”.

Papa Pavao III.

Papa Pavao III. – kojega u seriji briljantno utjelovljuje proslavljeni irski glumac Peter O’Toole – uistinu je imao tu “čast” ekskomunicirati Henryja VIII. iz katoličke crkve. Temelj je, dakako, bio nezakonit i bezvrijedan kraljev brak s Anne Boleyn te višestruko odbijanje kralja da se povinuje naredbama koje su stizale iz Vatikana. Baš kao što je bio neuspješan u svojoj komunikaciji s Henryjem VIII. te mu je stoga ekskomunikacija kralja preostala kao jedino rješenje, papa Pavao III. nije uspio zaustaviti i spriječiti niti protestantsku reformaciju koju su u to doba u europskim zemljama predvodili Martin Luther, John Calvin i ostali.

Ključno pitanje koje biste si mogli postaviti nakon gledanja druge sezone Tudora jest – je li papa Pavao III. uistinu ovako direktno naručio, odnosno blagoslovio ubojstvo Anne Boleyn? Ne postoje baš nikakvi povijesni dokazi koji bi poduprli ovu scenarističku slobodu Michaela Hirsta i mogućnost da je Vatikan naručio ubojstvo Anne, mada također nema niti nikakve dvojbe kako se ovime uistinu podižu dramske tenzije u seriji. Valja primijetiti, međutim, da ovo nije prvi put da Hirst implicira kako papa naručuje ubojstvo nekog člana engleske kraljevske obitelji: u filmu “Elizabeta” papa također direktno naručuje smaknuće Elizabete I. Za to, ponovno, ne postoje nikakve povijesne osnove.

William Brereton

William Brereton uistinu je postojao; bio je prisutan na kraljevskom dvoru te serija s povijesne strane barem ispravno prikazuje njegov kraj. Brereton se našao među osumnjičenima u namještenom, insceniranom procesu kojega je Thomas Cromwell poveo s namjerom da se konačno riješi Anne Boleyn. Našao se tako među petoricom pogubljenih muškaraca te mu je glava uistinu odrubljena dva dana prije no što je na isti način stradala Anne Boleyn.

Povjesničari smatraju da je Brereton gotovo posve sigurno bio nevin te kako nije mogao imati nikakve spolne odnose s Anne, odnosno da ničim takvim nije mogao uistinu potaknuti optužbe za veleizdaju. Anne je rodila princezu Elizabetu svega dva mjeseca prije datuma njihove navodne intimnosti koji se spominjao u optužbi, a u stvarnosti bi kraljica Anne u tom periodu sasvim sigurno izbivala iz javnosti i bila udaljena od redovitog dvorskog života te bi, samim time, bila fizički nedostupna Breretonu. No, Cromwell je vjerojatno zaključio kako će se, kada je već prilika, “riješiti” i njega u sklopu velikog “čišćenja” svih koji bi na bilo koji način mogli spriječiti provedbu njegove agende o potpunoj dominaciji i kontroli.

Scenarist Michael Hirst uzeo je, međutim, prilično veliku scenarističku slobodu što se tiče one prominentnije, važnije uloge Williama Breretona u ovoj seriji. Zaplet dostojan najboljeg trilera, ovaj u kojemu Brereton sudjeluje u zavjeri koja seže do samog vrha Katoličke crkve a gdje William ima blagoslov i naredbu pape Pavla III. da ubije Anne Boleyn, čisto je djelo fikcije te je u tom segmentu “serijski” William Brereton potpuno izmišljen lik. U stvarnosti se ništa takvoga, naime, nije dogodilo. Niti je papa naredio ovo ubojstvo niti je Brereton u njemu sudjelovao.

Brereton je, također, u godinama koje pokriva druga sezona “Tudora” već bio u svojim poodmaklim pedesetim – prilično velika suprotnost u odnosi na fikcionalnog Williama kojega gledamo u ovoj seriji. Povijesnih razmimoilaženja sa stvarnim Breretonom ima još; papa Pavao III. osnovao je jezuitski red tek 1540, podosta nakon događaja koje prikazuje ova serija te stoga Brereton nije niti mogao biti njegov pripadnik – bio je mrtav prije njegova osnivanja.

Princeza Elizabeth Tudor

U članku o prvoj sezoni “Tudora” spomenuo sam kako je princeza Mary uistinu buduća kraljica Mary I, poznatija pod “krvavim” nadimkom “Bloody Mary” te sam, čitajući komentare po forumima, primijetio kako je ta činjenica zapravo iznenadila popriličan broj gledatelja serije koji, možda, nisu uspostavili tu “vezu” tijekom gledanja serije iako su za “Krvavu Mary” već bili čuli. Malena princeza Elizabeta, prvo dijete iz kraljeva braka s Anne Boleyn, buduća je kraljica Elizabeta I.

Povijesne činjenice koje okružuju princezu drže vodu: Henry VIII. uistinu je “progurao” akt kojim se uređuje nov način određivanja nasljedstva kako bi linija nasljeđivanja zaobišla Mary, a po tom je aktu upravo Elizabeta trebala biti njegov prvi legitimni nasljednik (dakako, ukoliko kralj u budućnosti ne dobije sina koji bi imao prednost prilikom nasljeđivanja, što se u stvarnosti i dogodilo). Elizabeta je nakon pogubljenja svoje majke uistinu izgubila kraljevsku titulu princeze i izbačena s liste potencijalnih nasljednika prijestolja, no, kao što će povijest pokazati, ova malena princeza nakon kratke je vladavine Edwarda VI. i krvave vladavine Mary I. postala jedna od najznačajnijih engleskih kraljica ikada.

Zanimljivo je primijetiti da Henry, premda poprilično razočaran time što mu je Anne Boleyn rodila curicu, u stvarnosti sasvim sigurno ne bi rekao: “dječaci će slijediti, oboje smo mladi”. Postoje povijesni indicije da je Henry ovo uistinu rekao tijekom svojeg prvog braka sa starijom Katarinom Aragonskom, no u trenutku kada je Elizabeta rođena – 1533. – kralj je već imao 42 godine i po tudorskim se kriterijima već odavno ne bi smatrao mladim.

I Elizabetine godine su u seriji u raskoraku s povijesnim činjenicama: kada je Anne Boleyn smaknuta, Elizabeta je imala samo dvije i pol godine. Kraljica Elizabeta I. tijekom života u mnogo je navrata isticala kako se istinski divi svojoj majci te kako s njom osjeća veliku povezanost unatoč tome što je zapravo nikad nije upoznala, pa je tako posve nemoguće da bi je se, mnogo mlađa nego što je to princeza u “Tudorima”, uopće sjećala.

Lady Mary Tudor

Princeza Mary koju smo upoznali u prvoj sezoni “Tudora” u međuvremenu je odrasla ali je i dalje tek Lady Mary – linija nasljeđivanja zaobišla ju je nakon što je kraljev brak s njezinom majkom, Katarinom Aragonskom, proglašen nevažećim. U stvarnosti, niti Henry VIII. niti njegov sin i prvi nasljednik prijestolja, Edward VI. (dijete iz braka s Jane Seymour), nisu željeli da Mary naslijedi englesko prijestolje jer je bilo posve izvjesno da će ona zaustaviti crkvenu reformu i vratiti katoličanstvo u Englesku.

Henry je tijekom svojeg šestog braka, onog s Catherine Paar, još jednom promijenio akt o nasljeđivanju, vrativši i Mary i Elizabeth na popis budućih nasljednika – ali tek nakon svojeg prvog zakonitog sina. Međutim, obje princeze i nakon toga su, službeno, ostale nezakonita djeca kralja jer su oba braka bila poništena. Mary je u konačnici ipak zasjela na englesko prijestolje iako su savjetnici Edwarda VI. zamislili da bi njega na prijestolju trebala naslijediti lady Jane Grey. No, ona će u toj povlastici uživati tek 9 dana, zasluživši tako nadimak “devetodnevne kraljice” (The Nine Days’ Queen). Mary je s vojskom svojih pristaša ujahala u London i svrgnula Jane Grey s prijestolja nakon samo devet dana vladavine.

Jane Seymour

Jane Seymour tek ćemo znatno više gledati u trećoj sezoni “Tudora”: treća kraljeva žena bit će njegova omiljena, ako ni zbog čega drugoga onda zbog činjenice da će mu roditi prvog zakonitog sina, budućeg kralja Edwarda VI. (To neće biti prvi Henryjev sin, ali onaj iz ljubavne veze s Elizabeth Blount, dakako, nije bio zakonit.) Mnoge povijesne činjenice govore kako je Jane uistinu bila omiljena supruga kralja: Henry VIII. nikada nije prežalio njezinu smrt, jedina je od svih šest njegovih žena koja je zaslužila kraljevski pogreb, a i jedina je sahranjena pored njega u kapelici u dvorcu Windsor. Henry joj se uistinu počeo udvarati dok je Anne Boleyn još bila živa (ali u trenucima kada ona evidentno više nije bila u kraljevoj milosti), pa je i brak s Jane uslijedio tek jedanaest dana nakon pogubljenja Anne Boleyn.

U stvarnosti, za razliku od serije, Jane je već bila na kraljevu dvoru kada je Henry oženio Anne. Ona je bila jedna od dama u sviti Katarine Aragonske te ju je Anne Boleyn tako i “naslijedila” kao svoju pratnju (kralj je, dakle, nije doveo na dvor s mišlju da mu postane ljubavnicom, kao što to čini u “Tudorima”). Henry je zapravo pokazao interes za Jane tek nakon što je ona već bila na dvoru devet godina.

Zanimljivo je da Jane nikada nije službeno okrunjena kao engleska kraljica: neki kažu da je tome bilo tako zbog smrtonosne kuge koja je tih godina uporno harala Londonom, dok drugi čak tvrde kako Henry – poučen iskustvima s Katarinom Aragonskom i Anne Boleyn – nije niti htio kruniti svoju novu, treću suprugu prije no što mu ona uistinu rodi toliko priželjkivanog sina. No, o tome možda nešto više kad dođe red na članak o trećoj sezoni “Tudora”.

Priče, inače, kažu kako Jane Seymour gotovo sasvim sigurno nije bila lijepa poput islandske glumice Anite Briem koja je u drugoj sezoni “Tudora” dobila ovu ulogu: Jane su, navodno, opisivali kao “običnu”, pa je možda Henryju bila zanimljiva baš i zbog tog kontrasta u odnosu na (kako su svi pisali) prelijepu Anne.

Edward Seymour

U drugoj sezoni “Tudora” upoznajemo ambicioznog brata buduće kraljeve žene čija hladna proračunatost graniči vjerojatno jedino s onom Thomasa Boleyna koji je za društveni status i probitak bio spreman žrtvovati i sve svoje kćeri i sina. Razlog zašto je stariji brat Seymour, Edward, povijesno važan jest to što je nakon kraljeve smrti bio lord protector jer je Janein sin, Edward VI., bio maloljetan te samim time nije mogao samostalno upravljati kraljevstvom.

Navodno u toj političkoj ulozi nije bio previše uspješan; povjesničari su u novije doba uvjereni kako su Edwardu Seymouru jednostavno nedostajale političke i diplomatske sposobnosti upravljanja prilično složenom tudorskom Engleskom. Svrgnut je s pozicije lorda protectora u svojevrsnom državnom udaru te je, pod optužbama da nije odgovarajuće upravljao zemljom, pogubljen. Slična je sudbina zadesila i drugoga brata Seymour, no njega ćemo “upoznati” tek u trećoj sezoni serije.

Lady Jane Rochford

Je li George Boleyn, kojega smo upoznali u prvoj sezoni, uistinu bio nasilnik i homoseksualac ili biseksualac? Povjesničari kažu da niti jedno niti drugo nije baš vjerojatno, te stoga scenarij po kojemu bi George silovao svoju suprugu lady Jane Rochford te imao homoseksualnu vezu s violinistom Markom Smeatonom djeluje uistinu tek kao – scenarij za seriju. George je zaista bio na glasu kao ženskaroš i velik osvajač ženskih srca ali su mnogi spominjali kako je u svojim očijukanjima s damama bio nježan, spontan i zabavan – za razliku od popriličnog grubijana kakvog možemo gledati naročito u ovoj, drugoj sezoni serije. Scena silovanja Jane Rochford u stvarnosti se tako gotovo sasvim sigurno nije dogodila, premda je njihov brak bio sve samo ne sretan.

Sama Jane Boleyn, odnosno lady Jane Rochford, u stvarnosti se udala za Georgea dok njegova sestra Anne još nije bila udana za kralja. Većina povjesničara slaže se oko toga da je brak Georgea i Jane bio nesretan – poneki povjesničari pokušavaju to ponovno objasniti glasinama o njegovoj navodnoj homoseksualnosti – jednako kao što je prilično poznato da Jane baš nije voljela Anne Boleyn, premda prava priroda tog odnosa i dalje ostaje jedna od povijesnih tajni o kojima nema dovoljno informacija pa su mnoge rupe prepuštene fikciji da ih popuni.

Jane Rochford skončala je svoj život, baš poput Anne i Georgea Boleyna, također na panju za pogubljenja; njezin se grob čak nalazi i u neposrednoj blizini njihovih. (Ovo bi mogao biti svojevrsni spoiler budući da treću i četvrtu sezonu još nismo imali prilike gledati u Hrvatskoj.) Pogubljena je zajedno s petom Henryjevom ženom, Catherine Howard, pod optužbom da je dogovarala tajne sastanke Catherine i njezina tadašnjeg ljubavnika Thomasa Culpepera. Kako je Jane kumovala tom preljubu kraljeve supruge, zadesila ju je ista sudbina kao i mladu Catherine.

John Fisher

Biskup i kardinal John Fisher zaslužio je svoj status sveca na jednak način kao i humanist i filozof Thomas More: zalaganjem za katoličanstvo i mučeničkim načinom na koji su obojica skončali – odrubljivanjem glave u Toweru, odnosno na Tower Hillu. Fisher i More odbili su prihvatiti engleskog kralja kao vrhovnog poglavara crkve te su se protivili raskidu njegovoga braka s Katarinom Aragonskom i novom braku s Anne Boleyn.

Presuda suda za Fishera uistinu je tražila vješanje na “čuvenoj” londonskoj lokaciji za pogubljenja – na Tyburnu – te potom raščetvorenje, ali je zbog protesta javnosti Henry VIII. ovu odluku ipak preinačio u (mnogo brže i – smatralo se – mnogo humanije) odrubljivanje glave. Mnogo toga što se može vidjeti u drugoj sezoni “Tudora” tako drži vodu, poput, primjerice, podatka da ga je papa Pavao III. proglasio kardinalom u trenucima kada se Fisher već nalazio nemilosti kralja, nadavši se kako će ovaj potez umanjit kraljev bijest prema Fisheru. Reakacije je zapravo bila posve suprotna: zanimljiv povijesni detalj koji nismo vidjeli u “Tudorima” – a koji bi bio dramski upečatljiv – jest činjenica da Henry nije dopustio da kardinalska kapa koju je papa poslao Fisheru uopće uđe u Englesku, izjavivši da će umjesto toga “radije poslati Fisherovu glavu u Rim”.

Netko je zaista pokušao otrovati biskupa Fishera i njegove goste na večeri, redom visoke crkvene dužnostnike toga vremena, ali nikada nije utvrđeno i razjašnjeno tko je bila ta tajanstvena osoba koja je pokušala provesti ovaj čin. Dvoje sudionika večere uistinu je stradalo, Fisher se izvukao, a kuhar je pogubljen. Tko je stajao iza kuhara, tko mu je dao otrov i potaknuo ga na pokušaj trovanja biskupa – ne zna se…