Na samom rubu južnih predgrađa Newcastlea, na vrhu brežuljka Low Fell omeđenog državnim cestama A1 i A167 te željezničkom trasom East Coast, smještena je poprilično čudna i na prvi pogled zbunjujuća, dvadeset metara visoka krilata konstrukcija – skulptura nazvana Anđeo sjevera. Zahvaljujući specifičnom položaju u krajoliku, ovaj svojevrsni ‘landmark’ doline rijeke Tyne dnevno pogleda skoro stotinu tisuća ljudi – od vozača i njihovih suputnika, putnika u vlakovima što prometuju između Londona i Edinburgha pa do izletnika koji slobodno vrijeme provode u ugodnom, zelenom i brežuljkastom ambijentu grofovije Tyne and Wear.

"Anđeo sjevera" postavljen je 1998. i visok je dvadeset metara te, kako je smješten na brdašcu, dominira okolnim krajolikom. (Foto: © NewcastleGateshead Picture Library)

“Anđeo sjevera” (Angel of the North) djelo je renomiranog britanskog kipara irsko-njemačkog podrijetla, Anthonyja Gormleyja (rođenog 1950). Ovaj je umjetnik sebi odredio ne baš lagan zadatak preispitivanja konture ljudskog tijela i odnosa istog prema krajoliku, što se jako dobro očituje i u njegovim ostalim radovima, kao što su Željezni čovjek (Iron Man, Victoria Square u Birminghamu), Kvantni oblak (Quantum Cloud, odmah pored O2 Arene odnosno bivšeg Millenium Domea u sjevernom Greenwichu u Londonu), ili pak Obzor zbivanja (Event Horizon, kompleks koncipiran od tridesetak minimalističkih skulptura koje su u određenim razdobljima bivale postavljane na raznim lokacijama, u rasponu od poznate zgrade Shell kod mosta Waterloo na južnoj obali Temze pa do trga Madison u New Yorku).

Ono što Anđela sjevera (uz časni izuzetak Kvantnog oblaka čija je visina skoro trideset metara) strogo razlikuje od ostalih Gormleyjevih radova jest dimenzijski omjer, jer u ovom slučaju autor privremeno odstupa od uhodane koncepcije tzv. mansize skulptura maksimalne visine dva metra te kreira uistinu impozantnu konstrukciju koja, unatoč minimalističkom svođenju oblika na one temeljne, ipak u konačnici referira na formu koja se u ljudskoj kolektivnoj svijesti svodi na pojam anđela.

Zašto baš anđeo, zašto baš ovdje?

Zašto je anđeo lociran upravo ovdje, uz frekventno prometno čvorište na samom jugu šireg Newcastlea? Sve je počelo s inicijativom Gateshead Councila u cilju podizanja skulpture – orijentira koja bi, uklopivši se u krajolik, postala svojevrsnim simbolom udoline rijeke Tyne. Idejni koncept i realizacija povjereni su Anthonyju Gormleyju, tada već renomiranom umjetniku i dobitnike Turnerove nagrade (Turner’s Prize).

Ljudi me često pitaju zašto sam se odlučio za figuru anđela? Jedino što im mogu reći jest da još nitko nije vidio takvo biće uživo i da nam preostaje samo da ih zamišljamo. Ovaj anđeo ima trojaku funkciju. U prvom redu, tu je povijesni element – naglašava lokalitet pod kojim su više od dva stoljeća rudari provodili dane u mraku, iskapajući ugljen. Također, anđeo simbolički izražava transformaciju iz industrijskog u informacijsko doba, te nam pomaže da prihvatimo istu. I konačno, koncipiran je da bude ishodište naših strahova i nada – skulptura je, uostalom, oblik koji se razvija i mijenja.

- Anthony Gormley

Za realizaciju projekta osigurana su sredstva u visini od milijun funti, uglavnom iz zaklade Nacionalne lutrije, mada je u konačnici ušteđena petina predviđenog novca. No, put do Anđela sjevera nije bio jednostavan, barem s inženjerske strane. Izabrana je poprilično vjetrovita lokacija pa je projekt trebao biti dimenzioniran na način da podnosi vjetrove iznad sto milja na sat (više od 160 km/h!). Zbog relativno mekanog tla, kao i sustava rudničkih rovova kojima je brežuljak protkan, korišteni su sidreni temelji duboki čak dvadeset metara za koje je utrošeno 150 tona betona!

Skulptura je izvedena od prethodno dovršenih sekcija od kojih su neke imale plošne dimenzije od čak 6 × 20 metara, a na lokaciju su dopremljene teškim transportnim kamionima (tzv. “labudicama”). Korišteni materijal je poseban konstrukcijski čelik otporan na vremenske uvjete, tzv. Cor-Ten (legiran s manjim količinama kroma, mangana i silicija).

Krila "Anđela" nisu postavljena pravocrtno već stvaraju lagani kut kako bi se dobio privid zagrljaja. (Foto: © NewcastleGateshead Picture Library)

Rezultat je uistinu impozantan i veličanstven – na dan svečanog otkrivanja skulpture, 16. veljače 1998., Britanija se suočila sa siluetom anđela visine dvadeset metara, s krilima ukupne duljine 54 metra (2 × 27 m), što daje raspon veći od onoga kod Boeingovih zrakoplova tipa 757 ili 767. Usporedbe radi, ovo je visina standardne peterokatne zgrade, ili slikovitije, četiri doubledecker autobusa vertikalno naslagana jedan na drugoga (a kada smo već kod ovih autobusa, od utrošenog bi se čelika moglo napraviti njih šesnaest!). Masa gotove konstrukcije, ne računajući već spomenute temelje iznosi dvije stotine tona, od čega 100 otpada na tijelo, dok pojedinačno krilo teži po 50 tona.

Privid zagrljaja anđela

Promatrano okomito (na tlocrtu), krila nisu postavljena na zajednički pravac, već od njega odstupaju svako po 3,5 stupnja prema naprijed. Razlog ovom otklonu jest umjetnička sloboda, odnosno Gormleyjeva vizija konačnog dojma skulpture. Naime, autor smatra kako ovo odstupanje stvara privid zagrljaja, čime se krutoj i mehaničkoj konstrukciji dodaje tračak ljudskosti. Nominalni “rok trajanja” Anđela jest minimalno jedno stoljeće, no kako je spomenik već evidentiran u britanskoj grade ljestvici zaštićenih objekata, redovito će biti održavan pa će taj predviđeni životni vijek zasigurno biti i premašen.

Zahvaljujući specifičnoj lokaciji na povišenom terenu, kao i činjenici da neposredno uz Anđela sjevera prolaze dvije državne ceste (A1 i A167) te željeznička pruga East Coast, koja između ostalih destinacija povezuje i one krajnje, London i Edinburgh, ovu skulpturu dnevno vidi oko devedeset tisuća ljudi, što prevedeno u neke druge pokazatelje znači više od jedne osobe u sekundi, odnosno oko 33 milijuna godišnje!

Lokacija na vrhu brda je znakovita jer podsjeća na povijesne megalitske tvorevine. Kada pomislite na bivše rudnike u brdu, dolazi do određene poetske rezonancije – ljudi su nekoć kopali dolje u mraku, a danas na sunčevu svjetlu postoji forma koja slavi taj trud!

- Anthony Gormley

I za kraj, jedna zanimljivost. U milenijskoj godini (2000.), kiparica Serena de la Fey u krajoliku Somerseta postavlja vizualno sličnu, no manju i idejno sasvim drukčiju skulpturu, Willow Man (ime dolazi od činjenice da je korišten drveni materijal, točnije vrbino pruće u kombinaciji s čeličnim oklopom). Iako je izvorna konstrukcija uništena kada je još neutvrđeni počinitelj podmetnuo požar u svibnju 2001., cijeli je koncept obnovljen pa taj dvanaest metara visoki oblik i dalje dominira pored križanja br. 23 na autocesti M5. No, upravo su raširene ruke ove skulpture poveznica sa starijim i većim bratom na sjeveru Engleske pa se za Willow Mana vrlo brzo udomaćio naziv Angel of the South!