“Kraljev govor”

George VI. našao se na britanskom prijestolju gotovo posve nepredviđeno, nakon abdikacije svoga brata, Edwarda VIII. No poteškoća s mucanjem predstavljala je njegov velik osobni problem koji i ne bi bio toliko dramatičan da narod u kralju nije baš tada tražio podršku i moralni oslonac: nacizam je već divljao jednom polovicom Europe, staljinizam se širio drugom, a rat je bio sve bliže i britanskim vratima. Redatelj Tom Hooper i glumac Colin Firth – možda u ulozi svoga života – stvorili su Georgea VI. koji se ne srami pokazati posve ljudske osobine i strahove jednog princa i budućeg kralja, premda ih iz njega počesto treba “izvlačiti” ekscentričan stručnjak za rješavanje problema govora, Lionel Logue, kojega u ovome filmu utjelovljuje uvijek odličan Geoffrey Rush. Majstorski odmjerenim dozama drame i komedije, “Kraljev govor” drži punu pažnju gledatelja tijekom cijelog trajanja filma i može se bez zadrške proglasiti jednim od najboljih filmova u posljednje vrijeme.

Princ Albert, vojvoda od Yorka, uistinu je doživio veliku neugodnost zbog zamuckivanja na stadionu Wembley kada ga je 1925. njegov otac, George V., zamolio da održi govor na zatvaranju velike, dvogodišnje Kraljevske izložbe.

Moglo bi se reći da pomalo kasnim s recenzijom “Kraljevog govora” (The King’s Speech) – hrvatska je premijera, u organizaciji distributera filma i Britanskog veleposlanstva, održana prije nekoliko dana. Razlog kašnjenju prilično je jednostavan: potpuno oduševljen njime, nakon premijere poželio sam film pogledati još jednom, možda čak i kako bih provjerio jesam li prvi puta bio očaran samo zbog britanske tematike ili se uistinu radilo o nečemu više. (Dakako, film sam jednostavno morao pogledati i drugi put kako bih se posvetio određenim detaljima koji su mi tijekom prvog gledanja možda promaknuli.) Čitate li ovaj članak tražeći preporuku i mišljenje o tome valja li gledati “Kraljev govor” ili ne, situacija je prilično jasna – odmah u kino! “Kraljev govor” predivan je film koji funkcionira i na prvo i drugo gledanje. U čemu je, dakle, štos?

Ako nečega u britanskoj povijesti ne nedostaje, tada su to priče koje uspješno mogu poslužiti kao predložak za televizijsku seriju ili cjelovečernji film, naročito ako pritom svoju inspiraciju crpe iz često intrigantnih života kraljeva i kraljica koji su inače velikim dijelom bili zaklonjeni od javnog pogleda – barem do pojave radija i televizije. Ta se medijska revolucija, nimalo slučajno, počela događati upravo u periodu o kojemu ovaj film govori – početkom 20. stoljeća.

Britanska filmska industrija posljednjih je godina sustavno krenula “kopati” po povijesti svoje vlastite zemlje i pritom izbacila nekoliko upečatljivih filmova temeljenih na zanimljivim pričama s kraljevskog dvora: trend je počeo odličnom “Kraljicom” koja se pozabavila jednom od intrigantnih priča iz recentne povijesti trenutačne kraljevske obitelji a nastavio se prošle godine vrlo dobrom “Viktorijom”, ali vrhunac sasvim sigurno ipak predstavlja trenutačni veliki hit, “Kraljev govor”. Još se jednom pokazuje kako je najbolje kada o vlastitim monarsima filmove snimaju upravo Britanci koji, srećom, odbijaju podlijeći holivudizaciji kada se bave vlastitom poviješću.

Colin Firth kao princ Albert, budući kralj George VI., te Helena Bonham Carter kao njegova supruga, Elizabeth Bowes-Lyon.

Ovo je jedna od onih priča koje su dosad bile slabo poznate svima osim onima koji pokazuju veći interes za britansku povijest, no okolnosti u kojima je George VI. naslijedio britansko prijestolje i situacija u kojoj se zemlja u tim trenucima nalazila ponovno dokazuju da povijest zaista može ispisati najzanimljiviju priču. Stjecaj okolnosti doveo je do toga da se jedan naoko “običan” princ mora suočiti s velikom osobnom poteškoćom baš u trenucima kada se njegova zemlja ponovno nalazi na rubu ratnog ponora a on neočekivano na njezinu prijestolju – i gotovo posve napisan scenarij za film je ovdje. Što nikako ne znači da su redatelj i scenarist imali manje složen i zahtjevan posao!

Priča je sada već poznata: nikada nije bilo planirano da princ Albert, mlađi sin kralja Georgea V., uopće postane kralj. Ta je uloga bila namijenjena starijem sinu s realnim očekivanjima kako će se linija nasljeđivanja prijestolja kasnije protegnuti njegovom obiteljskom granom, ali tko bi mogao i pomisliti da će on, očaran dvaput razvedenom i inače prilično problematičnom Amerikankom Wallis Simpson, vladati kao Edward VIII. tek nepunih godinu dana. Dok bi netko priču o Edwardu VIII. i njegovoj vezi s Wallis mogao proglasiti uistinu romantičnom (ta, Edward se odrekao prijestolja i abdicirao kako bi mogao biti sa ženom koju voli!), u stvarnosti je ova neobična situacija dovela do dramatične ustavne krize u Velikoj Britaniji jer parlament nije mogao odobriti brak s (dvaput) razvedenom ženom.

(Gledano s povijesne distance, George VI. uistinu je bio nemjerljivo bolji izbor za Britaniju od svojeg neodgovornog brata Edwarda i njegove žene Wallis Simpson koji su u predratnim godinama i za vrijeme samog ratnog sukoba gotovo posve otvoreno simpatizirali fašizam i Hitlerovu Njemačku – neki povjesničari čak tvrde da je Hitler planirao ponovno ustoličiti Edwarda na britanskom prijestolju uspije li osvojiti otok i pretvoriti Veliku Britaniju u fašističku zemlju pod svojom čizmom.)

Australac Lionel Logue (Geoffrey Rush) neuspješan je glumac i ekscentričan ljubitelj Shakespeareovih djela, ali njegove nekonvencionalne metode rješavanja problema govora prilično su uspješne i donose konkretne rezultate...

Želeći naglasiti kontinuitet s ocem koji je tijekom svoje vladavine proveo Britaniju kroz “Veliki rat”, onaj Prvi svjetski, te time vratiti povjerenje naroda u vladavinu kralja koja je bila poprilično poljuljana za vladavine njegova brata, Albert se odlučuje za George VI. kao svoje kraljevsko ime. Njegov je otac, George V., bio prvi britanski monarh koji se narodu obratio putem radija (odnosno – wirelessa, kako se radio tada nazivao) a novi je medij na pragu Drugog svjetskog rata bio sve važniji i snažniji jer je narod očekivao da će kralj na ovaj način “ući” u njihove domove.

Albert, pak, ima problem koji mu se čini gotovo nerješivim, a koji ozbiljno potkopava njegovu sposobnost da posluži kao oslonac i podrška svom narodu – on muca. Rješenje njegovog problema ponudit će neortodoksni specijalist za probleme govora, Australac Lionel Logue, ali taj će odnos princa (kasnije kralja) i propalog glumca koji se bavi rehabilitacijom govora ubrzo postati mnogo kompleksnijim od jednostavnog postupka “liječenja”. Baš se u tim detaljima odnosa princa Alberta i Loguea krije sva snaga koju film redatelja Toma Hoopera i scenarista Davida Seidlera može izvući iz ove povijesne priče.

Kada postane kralj, George VI. ubrzo shvaća da uistinu, kao što je njegov otac rekao, "ima više muda" od sve svoje braće - naročito nedogovornog Edwarda VIII. koji je napustio prijestolje. Firth se u ulozi snašao odlično, posebice u sceni u kojoj kao kralj po prvi puta dolazi zagrliti svoje dvije kćeri, Elizabetu i Margaret.

George VI. u interpretaciji Colina Firtha - koji, uzgred, za ovu ulogu apsolutno zaslužuje Oskara za glavnu mušku ulogu i bit će prava nepravda ako ga ne dobije – nesiguran je kralj koji nije baš uvjeren u to da je dorastao zadatku upravljanja najvećim imperijem u povijesti. Njegov brat slomio se, zapravo, odmah nakon smrti oca, u trenutku kada je postao kraljem, a Albert nikada nije ni razmišljao o mogućnosti da će morati sjesti na čuvenu Krunidbenu stolicu u Westminsterskoj opatiji i biti okrunjen za kralja.

Jedan od najsnažnijih trenutaka u “Kraljevom govoru” možda je upravo onaj kada se Albert – sada zapravo već George VI. – vraća iz palače St. James’s a njegove ga dvije kćeri, Elizabeta i Margaret, umjesto dotad posve uobičajenog daddy dočekuju i oslovljavaju s – Vaše visočanstvo. Izraz na njegovu licu (savršena gluma Colina Firtha!) ponajbolje pokazuje kako on u tome trenutku shvaća da uistinu jest dostojan britanskog prijestolja te da zaista ima priliku postati pravi kralj, za razliku od svojeg brata koji je proveo Britaniju kroz godinu dana nepotrebnog kraljevsko-političkog cirkusa, pritom ozbiljno koketirajući s nacističkom Njemačkom.

No to je već gotovo kraj priče – a ono što joj prethodi jest kompleksan, na trenutke uistinu zabavan odnos princa Alberta i Lionela Loguea (utjelovljuje ga, posve prikladno, Australac Geoffrey Rush). Logue je živopisna osoba, povremeni glumac-amater koji naizust može izrecitirati cijeli Shakespeareov opus ali unatoč tome nema značajnih uspjeha na kazališnim daskama već samo povijest bezbrojnih odbijenica na audicijama. Ipak, može se podičiti poduljom praksom liječenja problema govora koja potječe još od vremena kada je australskim vojnicima pomagao prebroditi šokove Prvog svjetskog rata.

Logue je vrlo ekscentričan, živi i liječi u neobično uređenom stanu s minimalnom količinom namještaja i oronulim tapetama posve neobičnog dizajna, a ako nešto želi zadržati u četiri zida svoje “ordinacije” tada je to, čini se, upravo autoritet. “Moja igra, moj teren, moja pravila”, objasnit će Albertovoj supruzi Elizabeth Bowes-Lyon (Helena Bonham Carter) kada ona potajno dođe dogovoriti tretman za svoga muža. Autoritet je, pak, ono čega će se pripadniku kraljevske obitelji najteže odreći: možete li budućeg kralja zvati jednostavno Bertie? Logue je uvjeren da može, te da će mu moći pomoći s problemom govora jedino budu li igrali kao ravnopravni igrači.

Nadbiskupa od Canterburyja glumi Derek Jacobi, engleski glumac koji će mnogima biti poznat iz brojnih filmova i televizijske uloge srednjovjekovnog svećenika-detektiva Cadfaela.

Odnos Loguea i Alberta prolazi kroz niz uspona i padova, od prinčeva početnog odbijanja da igra na Logueovu “terenu” i po njegovim pravilima pa do konačne beskrajne zahvalnosti Lionelu kojega uporno odbija nazivati imenom iako sve više prihvaća njegovo prijateljsko “Bertie” čak i kada postane kraljem!  Stvari se umalo posve raspadnu u nekoliko navrata, a Logue gotovo biva optužen za veleizdaju kada Albertu kaže kako bi bio mnogo bolji kralj od njegova tada još uvijek vladajućeg brata Edwarda. No njihov odnos s vremenom postane toliko snažan da ga niti sva spletkarenja svite koja okružuje kralja – poput pokušaja nadbiskupa od Canterburyja da diskreditira Loguea zbog činjenice da uopće nema nikakvu fakultetsku diplomu niti ikakav dokaz da je završio naobrazbu za terapiju govora – više ne mogu ugroziti i prekinuti.

Njihovi su usponi i padovi praćeni ravnomjerno isprepletenim nizom dramskih momenata i onih koji su čista komedija: redatelj Tom Hooper tako je vrhunski posložio slojeve drame i komedije da biste se mogli uhvatiti kako su vam katkada oči na rubu suza zbog nekog emotivnog trenutka (primjerice onoga kada Albert čuje snimku svoga govora s gramofonske ploče, na kojemu uopće ne zamuckuje) jednako kao što će one svega nekoliko minuta kasnije zasuziti zbog pokoje ironične ili sarkastične, duhovite opaske Loguea ili samog princa.

Niti jedan niti drugi, naime, ne smatraju plemstvo naročito sposobnim niti uzvišenim (Logue: “Valjda mozak jednog princa zna što mu jezik radi“; Albert: “Očito ne poznajete baš mnogo prinčeva“) što, nakon što ostvare odnos na toj razini, postaje podlogom za mnoge slične opaske što se tiču društvenog stanja i odnosa “običnog” svijeta s ulice i onog prilično izoliranog – kraljevskog. Kada otkrije da nimalo ne muca dok psuje, Albert spoznaje još jednu svoju novu, posve ljudsku stranu, baš kao i kada na Loguevu opasku “za to služe prijatelji” mora tužan priznati kako on to uistinu “ne bi znao”. Upravo je ta dinamika smjenjivanja drame i komedije, Albertovih faza očajavanja i hrabrosti, Logueove upornosti i frustracije specifičnim “pacijentom”, ono što tako uspješno drži pažnju gledatelja na “Kraljevom govoru” gotovo puna dva sata.

Strah od govora kod Georgea VI. dodatno je poticala činjenica da je radio tih godina postao ključan medij: kao što će njegov otac reći, "ranije je bilo važno da izgledamo dobro i ne osramotimo se padom s konja, sada od nas očekuju da im putem radija ulazimo u dom".

Osim fantastičnih Firtha i Rusha, te možda ipak “samo” vrlo dobre Bonham Carter koja je napokon dobila priliku odglumiti i neku ulogu koja nije čista uloga negativke, ostatak glumačke postave također je na razini zadatka. Ljubitelji Harryja Pottera najvjerojatnije će u liku kralja Georgea V. odmah prepoznati Michaela Gambona (profesor Dumbledore u serijalu o Potteru), a nadbiskupa od Canterburyja glumi odličan engleski glumac Derek Jacobi koji bi vam, osim po nizu filmskih uloga, mogao biti poznat i iz serijala o srednjovjekovnom redovniku i detektivu Cadfaelu.

No, svi su oni – čak i Carterova – zapravo samo supporting cast odličnom Firthu i Rushu, jer u nadmudrivanju njihovih dvaju snažnih likova u “Kraljevu govoru” gotovo da i ne ostaje previše prostora za zapaženiju ulogu ikog drugog. Čak niti Churchill (Timothy Spall) ne ostavlja dubljeg traga kao lik u ovome filmu iako je Spall “pljuniti” Winston; dvojbeni i Njemačkoj naklonjeni politički stavovi Edwarda VIII. (Guy Pearce) ne dolaze do dovoljnog izražaja u filmu pa on ostavlja pomalo jednodimenzionalan dojam u odnosu na stvarni povijesni lik; a Wallis Simpson (Eve Best) nema niti vremena postati nam antipatičnom od toga koliko smo fokusirani na Bertieja.

“Kraljev govor” show je Firtha, Rusha i donekle Carterove, ali taj je show toliko dobar da ćete njih troje ponajviše i priželjkivati vidjeti u svakoj sceni.

Dok su određene (manje) povijesne činjenice prilagođene potrebama filmske ekranizacije, Tom Hooper i David Seidler ostali su u velikoj mjeri vjerni stvarnim povijesnim događajima.

Kao i kod mnogih sličnih filmova, mogli biste biti u iskušenju prepustiti se pretjeranom povijesnom seciranju “Kraljeva govora”. Možda je suvišno ponovno reći kako ovo – baš poput mnogih takvih filmova – nije povijesni dokumentarac pa samim time ne postoji potreba da svaka povijesna činjenica bude vjerno prenesena na filmsko platno, iako su redatelj Hooper i scenarist Seidler na tome prilično inzistirali i uspjeli.

Cijela je priča koja okružuje Firthov i Rushov lik tako uvelike točna, do razine biografskih podataka o njima dvojici i načinu njihova života prije susreta, premda praunuk Lionela Loguea tvrdi kako njegov pradjed sasvim sigurno kralja nikada nije zvao “Bertie” i kako ne bi poticao princa na psovanje – no radi se ovdje o potencijalno uistinu malenoj, zabavnoj scenarističkoj slobodi koja služi u svrhu “oživljavanja” obaju glavnih likova. Ono što je moralo preživjeti filmsku prilagodbu svakako su vremenske relacije: “Kraljev govor” zapravo pokriva period od petnaestak godina – uključujući i cijelu godinu nesigurne i problematične vladavine Edwarda VIII. – a što je, jednostavno, moralo biti sažeto u cjelovečernji film, zbog čega se čini da su neki događaji neposredno slijedili jedan za drugim.

Najžešću je kritiku povijesnih činjenica u “Kraljevom govoru” dosad napisao Christopher Hitchens na Slateu, uglavnom se fokusirajući na povijesne netočnosti oko Churchillova lika koji u stvarnosti nije bio takva podrška Georgeu VI. odmah od samoga početka kao što to film pokušava prikazati. Churchill, tada tek na putu da postane britanski premijer, nije svesredno podržavao abdikaciju Edwarda VIII. kao što bi gledatelj mogao zaključiti iz ovoga filma gdje objašnjava Albertu kako bi njegov brat trebao odstupiti. No, Winston Churchill zapravo i nije važan lik u ovome filmu – radi se tek o sporednoj ulozi koja ne nosi veliku težinu. On je u njemu zato što će gledateljima biti prepoznatljiva ikona iz britanske povijesti i što je to početak perioda kojega će Churchill obilježiti – ali tu priča o njemu, što se ovoga filma tiče, staje. Churchill nije bio prisutan kada je George VI. preko radija emitirao svoj povijesni, prvi ratni govor, no bi li imena drugih lordova koji su uistinu bili u Buckinghamskoj palači išta značila gledateljima ovog filma? Sasvim sigurno ne bi.

Colin Firth za zahtjevnu ulogu Georgea VI. uistinu je zaslužio ovogodišnjeg Oskara!

“Kraljev govor” zaslužuje najvišu ocjenu: nema ovdje apsolutno ništa viška, baš kao što ništa niti ne nedostaje. Priča o kralju koji se suočava s posve ljudskom poteškoćom koja bi ga itekako mogla ometati tijekom njegove vladavine bila je odličan predložak za emotivan, pozitivan, duhovit i zabavan film. “Raskrinkavanje” ljudskih osobina budućeg kralja svakako funkcionira kao priča, ali uz Firtha i Rusha bilo je i gotovo posve nemoguće napraviti film koji će podbaciti.

Apsolutno sve ovdje je u funkciji dinamike filma, uključujući i odličnu kameru te glazbu koja ruku pod ruku sa scenarijem sudjeluje u izgradnji priče do velikog finala i onog ključnog, prvog kraljevog ratnog govora. Hooperova već spominjana precizno dozirana dinamika drame i komedije gledatelje drži zainteresiranima za film od uvodnog titla pa do onog posljednjeg koji opisuje doživotno prijateljstvo Lionela i Bertieja.

Must see, ako mene pitate. Neovisno o vašem mogućem interesu za britansku povijest i njegovom intenzitetu, “Kraljev govor” šarmantan je, vedar film, prošaran nizom simpatičnih gegova zbog kojih film uistinu ima “ono nešto” – premda govori o pomalo traumatičnom razdoblju u životu jednog čovjeka koje će se nastaviti još mnogo težim godinama za njegovo kraljevstvo.

• Lokacije na kojima je sniman “Kraljev govor”