Sredinom lipnja prošle godine prvi su stanari uselili u rezidencijalne dijelove nebodera poznatog pod imenom Strata SE1, landmarka koji odnedavno dominira Southwarkom i daje potpuno novu vizuru horizontima južnog Londona. Ova skoro 150 metara visoka konstrukcija, smještena na krajnjem jugu područja poznatog kao Elephant and Castle, tek je prva od visokih građevina planiranih na desnoj obali Temze. Do kraja 2012. trebala bi, naime, biti kompletirana još jedna zgrada kombinirane namjene, London Shard, koja će sa svojih 310 metara biti najviši toranj ne samo u Londonu već i u cijeloj Europskoj uniji!
Vizualizacija Strate SE1 s istoka. Uočljiv je njezin karakteristični, zakrivljeni plašt, te 'odsječena', kosa krovna konstrukcija. U prednjem se planu, na dnu slike, vide peroni stanice Elephant & Castle (National Rail). (Foto: © BFLS)
Visina ipak nije jedini kriterij vrednovanja tornjeva, a Strata SE1 ima pregršt drugih karakteristika koje je čine jedinstvenom i neponovljivom. Elephant and Castle je područje zapadno od istoimene postaje London Undergrounda i National Raila, otprilike kilometar južno od mosta Blackfriars. Iako se fraza Elephant and Castle ispočetka koristila samo za trg formiran zrakastim križanjem glavnih prometnica u ovom dijelu grada, uskoro je udomaćena za okružujuću četvrt, ponajviše kako bi se izbjegla zbrka oko sličnog nazivlja – naime, izvorno je ime Newington prilično podsjećalo na Stoke Newington u sjevernom dijelu Londona, tako da je novostvorena kovanica sasvim dobro poslužila.
U drugoj je polovici 19. stoljeća Elephant & Castle bio elitna stambena četvrt kojom su dominirala kazališta i glazbene dvorane pa se u gradskoj terminologiji čak pojavila (i koristila) fraza Piccadilly of the South. Nažalost, Drugi svjetski rat u potpunosti je izmijenio lice ovog područja, pretvorivši ga uglavnom u neprepoznatljivu hrpu ruševina.
Pogled na južnu obalu Temze iz Whitehalla. Desno od London Eyea uočavaju se dvije najelitinije stambene zgrade u tom dijelu grada: Perspective Building (sjedište MI6 do 1994., nedavno preuređeno u stambene svrhe) te Strata SE1. (Foto: © BFLS)
Ni plan poslijeratne obnove nije bio velikodušan prema Elephant & Castleu, pošto su mjesta razorenih palača i viktorijanskih stambenih zgrada uglavnom zauzeli monotoni socijalni blokovi te neugledne uredske i javne zgrade – najočitiji primjeri su naselje Heygate, depresivni betonski kompleks čija je demontaža planirana kroz idućih nekoliko godina, zatim veliki trokatni trgovački centar (navodno prvi takve vrste u Europi), te Metro Central Heights, deprimirajuća kombinacija kubičnih formi koju je, unatoč činjenici što je izgledom bliža uredskoj koncepciji njen autor, arhitekt Erno Goldfinger namijenio stambenoj svrsi. Pokušaj socijalnog kultiviranja ovog područja samo je pogoršao stvar jer je tzv. Odeon, smješten tik uz Goldfingerovu zgradu i spomenuti trgovački centar, po općem mišljenju jedna od najružnijih londonskih zgrada.
Imajuću u vidu navedeno, odluka o čišćenju i prenamjeni dijela prostora te gradnji višenamjenskog tornja unikatnog dizajna pružila je tračak nade, otvorivši mogućnost da Elephant and Castle nakon više od pola stoljeća zadobije nešto od starog sjaja, te opet postane jedna od frekventnijih točki londonskog kulturno umjetničkog života, a ne samo prometno čvorište koje se u pravilu samo koristi bez ikakvog duljeg zdržavanja.
Taj je objekt, još u početnoj fazi kršten kao Strata SE1, zamišljen kao višenamjenski neboder poprilično neuobičajenog dizajna. Tlocrt je izveden u obliku trokuta sa zakrivljenim konveksnim stranicama, a tri okomice koje se usporedo penju iz vrhova trokuta nejednake su duljine – prednja je uočljivo (oko 20 metara) niža od dvije stražnje, čime se izbjegla standardna ravna krovna konstrukcija nauštrb dobijene “padine”. Zbog karakterističnog oblika zgrada je još u fazi gradnje zadobila nadimak Electric Razor (brijaći aparat), a duhovita je i opaska aktualnog londonskog gradonačelnika, Borisa Johnsona, koji ju je nazvao Lipstick (ruž za usne).
Panoramom Southwarka sa svojih 148 metara visine trenutno dominira Strata SE1, no to će se izmijeniti idućih godina kada budu dovršeni tornjevi Shard London Bridge, te 20 Blackfriars Road. (Foto: © BFLS)
Strata SE1 visoka je 148 metara, od čega prvih 127 otpada na 43 kata, a ono što definitivno bode oči jest taj zakošeni krovni dio, odnosno zadnjih dvadesetak metara građevine, gdje su pored uslužnih postrojenja (pogoni dizala, pumpe za vodu, sustavi klimatizacije i slično) ukomponirane tri vjetrene turbine. Stambene jedinice, njih ukupno 408, variraju od jednosobnih i dvosobnih, preko tzv. ‘studio’ stanova, pa do luksuznog penthousea koji zauzima posljednja dva kata, i za kojeg će budući kupac morati izdvojiti 2,5 milijuna funti!
Pogled na Stratu SE1. (Foto: Chris Wevers, Creative Commons licenca, kliknite na fotografiju za veću.)
U prizemlju su smještene trgovine i javni servisi, dok je 39. kat predviđen za vidikovac, odnosno ‘Sky Lobby’ sa kojeg se pruža odličan pogled na London. Čitav je neboder obložen plohama od tzv. ‘stakla niske emisije’, odnosno vrste stakla legirane oksidima bora i silicija, što bi trebalo garantirati minimalne topinske gubitke te optimalnu osvijetljenost unutrašnjosti, te na taj način smanjiti potrošnju naplativih energenata potrebnih za grijanje, klimatizaciju, kuhanje te rasvjetu. To je tek jedan od čimbenika koji upućuju na ekonomičnost i racionalnu razdiobu energije jer su upravo krovne turbine glavni adut ove iznimne građevne.
Tri su vjetrena rotora, svaki duljine 9 i promjera 10 metara, te pojedinačne snage od 19 kilovata montirana na samom vrhu nebodera, i to na način da su smješteni u Venturijeve cijevi, aerodinamičke kanale promjenjivog presjeka koji svojim oblikom usmjeravaju zračna strujanja u svrhu najbolje iskoristivosti. Također, sam položaj nebodera diktira smještaj turbinskih osi u smjeru jugoistok – sjeverozapad, dakle upravo u onom smjeru na kojemu je prethodnim mjerenjima utvrđena najveća prosječna brzina vjetra; oko 35 milja na sat (~ 56,3 kilometara na sat). Projektanti su ovaj energetski kompleks primjereno amortizirali i izolirali, tako da su neminovne pojave poput šuma i vibracija uslijed rotacije turbina svedene na podnošljiv minimum.
Jugoistočna fasada nebodera Strata SE1. Uočljive su tri vjetrene turbine, svaka promjera deset metara i pojedinačne snage 19 kW, koje će podmirivati oko 8% energetskih potreba cijele zgrade. (Foto: © BFLS)
Iako je i laiku jasno da se na ovaj način ne mogu podmiriti potrebe cijele Strate, generirana bi energija trebala biti dostatna za otprilike 8 posto sveukupnih zahtjeva a koristila bi se u prvom redu za osvjetljivanje zajedničkih prostora te dijelom za pogon tri brza dizala i automatske perače staklene fasade. Možda navedena brojka i ne izgleda basnoslovno, no u eri forsiranog korištenja fosilnih goriva i neizbježne posljedice istog – rapidnog rasta koncentracije ugljičnog dioksida u zraku, ovo je itekako dobra vijest, a o eventualnom uspjehu ovakve implementacije ovisi i sudbina budućih sličnih projekata.
Komentari