Ako ste pročitali koju de Bottonovu knjigu ili novinski članak o njemu, znate što možete očekivati od ove knjižice, odnosno ispravno pretpostavljate da vam ona neće tehničkim i ekonomskim rječnikom predočiti arhitektonska rješenja Terminala 5, poslovanje kompanije BAA, koja upravlja ovim aerodromom, niti se osvrnuti na strukturu flote British Airwaysa.
"Dnevnik s Heathrowa" u hrvatskom je prijevodu lani objavila Naklada Ljevak.
Školovan za filozofa, Alain de Botton u svojim se knjigama, mahom bestselerima, bavi fenomenima svakodnevice, u čemu mu pomaže rijedak talent da istovremeno može biti mudar i ležeran. Zbog popularnofilozofskog pristupa poneki kritičari njegove knjige pomalo posprdno nazivaju self help literaturom za intelektualce, što osobno ne smatram negativnim, niti me takva (prilično utemeljena) tvrdnja tjera da se sramim priznati kako mi se njegov stil pisanja sviđa. Pretpostavljam da ni on sam ne bježi od takve karakterizacije svojih knjiga budući da u ovoj, pri posjetu knjižari na Heathrowu, kaže da ga zanimaju “knjige gdje autor iskreno izražava osjećaje koje čitatelj odavno poznaje, ali ih nikada nije posve razumio; koje govore o potajnim značajkama svakodnevnice koje društvo radije prešućuje; od kojih se čitatelj osjeća manje čudno i usamljeno”.
O negativnim kritikama njegova djela govoreći, ne mogu se oteti dojmu da među nekim čitateljima određenu zadršku izaziva činjenica što je riječ o pripadniku više klase: de Botton dolazi iz basnoslovno bogate obitelji švicarskih Židova, pohađao je prestižne britanske škole i nikad zapravo nije morao raditi za život.
Marketinška brošura?
Honorar dakle nije bio presudan da u ljeto 2009. godine prihvati ponudu vlasnika Heathrowa i postane njegov prvi kućni pisac (writer-in-residence), za kojeg je postavljen posebni stol u dvorani za odlaske između zona D i E, u Terminalu 5.
"Krov zgrade je težio 18 000 tona, no čelični stupovi koji ga nose nisu odavali pritisak koji podnose. Krasila ih je podvrsta ljepote koju možemo nazvati elegancijom, uvijek prisutna kada je arhitektura dovoljno skromna da ne skreće pažnju na teškoće koje nadvladava." (Foto: © BAA Airports Limited)
Ne morate biti stručnjak za odnose s javnošću da shvatite kako je riječ o liječenju reputacije tog tehnološki i vizualno impresivnog terminala, koji je po otvaranju u proljeće 2008. godine trebao oduševiti putnike, ali ih je razbjesnio budući da je došlo do potpunog kraha sustava za upravljanje prtljagom, što je izazvalo brojna kašnjenja, otkazivanja letova − ukratko, bila je to prilična blamaža za BAA.
Ne moram još spomenuti da je deset tisuća primjeraka ove knjige kasnije podijeljeno putnicima koji su prolazili Terminalom 5 jer ste se vjerojatno već skeptično upitali je li “Dnevnik s Heathrowa” samo marketinška brošura u kojoj se nametljivo veliča Terminal 5, Heathrow, BA i BAA. Nije. Naprotiv, imate li iskustvo s doslovnim i agresivnim marketinškim i PR akcijama, kakve su nerijetke kod nas, ovaj će vas primjer zamalo ganuti svojom suptilnošću. Po mom mišljenju, granica dobrog ukusa nije prijeđena i po završetku čitanja nećete se osjetiti prevarenim.
Istina, upoznajemo se s različitim osobljem ove zračne luke (predstavljenima na način koji budi razumijevanje za njihov posao, naravno), tu je i kratak intervju s direktorom British Airwaysa (prilično protokolaran, doduše), a vidimo i fotografiju bezbrojnih kofera nježno položenih na žute madrace (zar ste sumnjali da će se pojaviti u knjizi?). No de Botton spominje i tehnologije koje podižu prosječnu temperaturu planeta te, konkretnije, nevesele gubitke i ostale u vrijeme njegova boravka na Heathrowu aktualne probleme British Airwaysa (ekskluzivnog korisnika Terminala 5), poput omanjeg skandala zbog ukidanja besplatne čokoladice nakon ručka za putnike poslovnog razreda.
O salonu Concorde na Terminalu 5: "Bio je ponižavajuće, provokativno ljepši nego bilo koje mjesto koje sam ikada vidio na aerodromu, a možda i u čitavom životu. (...) Iz obične grabežljivosti nikada ne bi mogao nastati ovakav salon (globaliziran, raznovrstan, pažljivo održavan, tehnološki nastrojen), u najboljem slučaju moglo bi se uzdići nekoliko pozlaćenih palača za užitke usred feudalnog i natražnog krajobraza." (Foto: © British Airways)
Psihologija putnika
Alain de Botton uočava naoko beznačajne detalje dajući im dublji smisao i tjerajući čitatelja na razmišljanje te izvodi prilično domišljate asocijacije, kao što je usporedba avionskog menija i haiku poezije. Čitatelje šarmira i osvještavanjem osjećaja koje oni sami nikad nisu našli vremena ni volje definirati, primjerice doživljaja prolaska kroz sigurnosnu kontrolu prtljage.
Prolazak kroz detektor bez zvuka i zamjerke omogućava ulaz u unutarnji dio terminala s osjećajem srodnim onim koji se može iskusiti u crkvi poslije ispovjedi ili u sinagogi na Dan pomirenja, trenutnim razrješenjem i olakšanjem od jednog dijela tereta vlastitih grijeha.
Nakon pročitanog “Dnevnika s Heathrowa” uzela sam ponovno u ruke de Bottonovu knjigu “Umijeće putovanja” (The Art of Travel), koja se bavi psihologijom putovanja i putnika. Već je tu, u njegovim posjetima Heathrowu tek izleta radi, očita njegova opčinjenost aerodromima, a za titulu njegova kućnog pisca svakako ga je nominirala i knjiga “Arhitektura sreće” (The Architecture of Happiness), u kojoj se bavi idealima što ih ljudski rod prenosi na arhitekturu koju stvara. Takav kut promatranja arhitektonskih djela do izražaja dolazi i pri autorovu doživljaju Terminala 5 u “Dnevniku s Heathrowa”.
U zgradi se očitovala zamisao Britanije kao zemlje koja se oslanja o tehnologiju, oslobođene duga prošlosti, demokratske, tolerantne, razigrane, bez inata i ironije. Sve to naravno govorim pojednostavljeno: dvadeset kilometara na zapad i sjever nalazili su se uredni zaseoci i propali veleposjedi koji bi odmah pobili svaku od sugestija šifriranih u zidovima i svodovima terminala.
"Oblikovanje njihovih trupova ponavljanjem je zadobilo novu ljepotu: oko je moglo pratiti niz identičnih motiva kroz vrstu od petnaest pliskavičjih tijela, a proizvedeni je estetski učinak samo obogaćivala spoznaja da svaki od aviona košta nekih dvjesto pedeset milijuna dolara..." (Foto: © British Airways)
Iz “Umijeća putovanja”, pak, de Botton je prenio svoj zaključak o presudnoj ulozi putnikova psihičkog stanja u doživljaju mjesta koji posjećuje, ovdje ga izvlačeći iz ponešto drugačijeg, manje osobnog primjera.
Čini se da naša sposobnost uživanja u estetskim i materijalnim dobrima presudno ovisi o tome jesmo li najprije zadovoljili bitniji spektar emotivnih i psiholoških potreba, poput onih za razumijevanjem, suosjećanjem i poštovanjem. Ne možemo uživati u palmama i azurnim bazenima ako otkrijemo da je međuljudski odnos kome smo predani pun nerazumijevanja i gorčine.
Pristup do nedostupnog
Očekivano, knjiga donosi i susrete i doživljaje koji nisu dostupni svakom putniku koji prođe kroz najznačajniju londonsku zračnu luku. Osim spomenutog razgovora s direktorom British Airwaysa upoznajemo se i s pripadnicama sigurnosnog osoblja, službenim dušobrižnicima, tvornicom u kojoj se priprema avionska hrana, VIP salonom Concorde, aerodromskim hotelom Sofitel, autorovim doživljajem večernje vožnje automobilom po praznoj pisti itd.
Svaki od tih primjera služi kao poticaj za razmišljanje o nekoj od općeljudskih tema ili nama samima dok smo u ulozi putnika, u čemu pomaže posebnost čovjekova doživljaja avionskog leta u odnosu na ostale (u što ćete nakon čitanja zasigurno biti uvjereni) metafizički inferiornije oblike prijevoza.
Čuli smo za previše uznesenja, previše glasova s neba, previše letećih anđela i svetaca da bismo ikada mogli na poslovni let gledati iz potpuno prizemne perspektive, kao što primjerice možemo doživljavati putovanje vlakom.
Da ne duljim i otkrijem previše, “Dnevnik s Heathrowa” zabavno je, pametno i dobro napisano štivo − ne samo za ljubitelje putovanja zrakom i lutanja aerodromima, već za sve čitatelje sklone razmišljanju o osobnim i globalnim problemima našeg vremena.
"Ti su ekrani posredovali osjećaj beskrajnih i bliskih mogućnosti: nagoviještali lakoću s kojom bismo mogli spontano pristupiti blagajni i za nekoliko sati poletjeti u zemlju gdje poziv na molitvu odzvanja nad okrečenim kućama zastrtih prozora, čiji jezik ne razumijemo i nitko ne zna tko smo." (Foto: © BAA Airports Limited)
Dnevnik s Heathrowa: Tjedan dana na aerodromu
112 stranica, meki uvez
Autor: Alain de Botton
Fotografije: Richard Baker
Prijevod: Josip Visković
Izdavač: Naklada Ljevak, 2010.
ISBN: 978-953-303-200-9
Cijena: 99 kn
Komentari