Roger Waters: The Wall Live

Trideset godina postojanja projekta koji je stekao zavidan broj štovatelja te osigurao svoje mjesto u glazbenoj povijesti nipošto nije mala stvar, a Watersova odluka da taj jubilej proslavi prigodnom turnejom zasigurno je odličan izbor. U međuvremenu je ovaj kultni uradak sazrio tako da početkom drugog desetljeća novog milenija  ne zvuči više kao očajnički krik rastrojenog pojedinca progonjenog osobnim strahovima, već se transformira u tehnološki razrađeni spektakl koji svojom oštricom cilja ne samo na individualno nametnute zidove, već na sva ona ograničenja uvjetovana troglavom nemani ideologije, religije i konzumerizma!

Algie, krmača koja je od 1977. u više navrata voljom Rogera Watersa i Davida Gilmoura mijenjala spol, ovom je prigodom evoluirala u zlog globalističkog vepra! (Foto: Vjeran Stojanac)

Kad sam prije 30 godina koncipirao “The Wall”, bio sam uplašeni mladi čovjek. Trebale su godine da prijeđem preko tih strahova. U međuvremenu su ti moji strahovi i razočarenja ponudili alegoriju za šira značenja.

- Roger Waters, ‘Why I Am Doing The Wall Again Now?’,
iz službene brošure turneje The Wall 2010 –2011

Upravo tako: Roger Waters više nije onaj paranoični i nervozni vođa uspješnog sastava suočen sa poluostvarenim snovima i nadolazećom krizom srednjih godina, kako to bijaše koncem sedamdesetih. Desetljeća sazrijevanja i preispitivanja ne samo njega, već i životnog mu ostvarenja, konceptualnog djela nazvanog “The Wall” omogućili su stavljanje istog u jedan stvarno širi okvir. Iako je u cijelom introspektivnom i na trenutku samosažaljevajućem kaosu izvornog “The Walla” oduvijek postojala klica sagledavanja koncepcije u proširenom značenju, autor je proces prilagođavanja svojeg uratka socijalnoj i političkoj tematici provodio postupno, kroz oprezne korake – puna tri desetljeća.

Započelo je jednom neopreznom izjavom u drugoj polovici osamdesetih, kada je Roger, suočen s ne baš ugodnim činjenicama o slabom interesu javnosti za njegove samostalne projekte te rasprodanim koncertima bivšeg mu sastava, izjavio kako će “The Wall” ponovo izvesti jedino u slučaju pada berlinskog zida. Nije trebalo dugo čekati i posljedice izrečenog su došle na naplatu – htio to ili ne, Waters je popustio pritisku te prvu godišnjicu rušenja berlinskog zida obilježio usitinu spektakularnim koncertom, koji je vizualnim dojmom (mada ne i izvedbeno) uvelike nadmašio izvornu turneju “The Wall” iz 1980. Tim je nastupom koncept “The Walla” definitivno prestao biti svojina jednog čovjeka, odnosno priča o njegovim vlastitim traumama i razočarenjima koja ga sve više i više izoliraju od okoline.

Nasumično posložene žrtve novovjekih ratova, terora i državnih represija. (Foto: Vjeran Stojanac)

Njegov je “Zid” zadobio simboliku svih mogućih političkih i socijalnih podjela, a vlastiti su strahovi pretvoreni u generacijske, štoviše globalne. Svejedno, i takav je “The Wall” trebao odležati još dobra dva desetljeća, da bi bio revitaliziran tek 2010., nakon dvadeset godina učestalih ratova, krvavih terorističkih napada, te učestalih socijalnih previranja. Pozornica je bila spremna za ponovno uprizorenje spektakla koji je u ovom slučaju posvećen pojedinačno svim žrtvama ratova i terora općenito kroz zadnjih stotinjak godina.

…nacionalizam, rasizam, seksizam, religija, bilo što! Svi ti pojmovi i ‘-izmi’ vođeni su istim strahovima koji su obilježili moju mladost.

-Roger Waters

U glazbenom smislu, zagrebački je koncert Rogera Watersa (kao uostalom i cijela turneja) poprilično vjerni preslik izvorne playliste, korištene tijekom već legendarne promotivne turneje istoimenog albuma Pink Floyda. Ova se analogija ističe do te mjere da se tijekom izvođenja skladbe Mother na desnom dijelu zida projciraju snimke Watersovog izvođenja iste pjesme sa jednog od šest finalnih koncerata spomenute turneje, a vjerodostojnost se pojačava projciranim ispisom na lijevom zidu, koji nam napominje kako je riječ o video zapisu iz londonskog Earl’s Courta, iz kolovoza 1980.

Naime, cijeli zid, koji se tijekom prve polovice koncerta gradi između izvođača i publike služi i kao platno na kojemu se projciraju slajdovi, ispisi, te animacije Geralda Scarfea namjenski rađene za spominjanu turneju, te film “The Wall” iz 1982. Znakovito, stih Mother should I trust the Goverment? na ovoj je turneji popraćen projekcijom ‘odgovora’ No Fucking Way na lijevom dijelu zida, i to na jeziku domaćina. Ne treba napominjati da je u cijeloj aktualnoj situaciji ovaj trenutak bio jedan od klimaksa večeri, iako je projektor očito baždaren na način da ne prepozaje hrvatske dijakritičke znakove, pa je ispis glasio Nema jebene _anse!

Ipak, novi će odnos snaga na globalnoj sceni ostaviti svoj trag na vizualnim elementima Watersovog remek djela. Tijekom izvođenja Another Brick in the Wall Part One započinje selektivni prikaz mnogobrojnih žrtava bezumnog nasilja u prethodnom i ovom stoljeću. Na kružnom će se platnu, postavljenom iznad pozornice najprije pojaviti slika te osnovni osobni podaci Erica Fletchera Watersa, Rogerovog oca koji je, kao pripadnik Kraljevskih artiljeraca poginuo u bitci za Ancio, 1944. Slijedi anonimni vatrogasac nestao u paklu njujorškog WTC-a, zatim Neda Agha – Soltan, devetnaestogodišnja iranka ubijena od strane vladinih snaga tijekom protesta zbog namještenih rezultata predsjedničkih izbora 2009., Jean Charles de Mendez, Brazilac koji je bježeći od policije ubijen na ulazu u postaju londonske podzemne željeznice Stockwell, u zbrci nakon bombaških napada u srpnju 2005., te mnogi drugi.

Izvedba skladbe Goodbye Blue Sky upotpunjena je novom Scarfeovom animacijom, u kojoj su klasične avio bombe zamijenjene religijskim, ideološkim te korporacijskim simbolima, koji će se u različitim formama javljati u nastavku koncerta, čiji je prvi dio zatvoren pjesmom Goodbye Cruel World, nakon čega slijedi umetanje posljednje cigle. Za trajanja petnaestominutne stanke, kompletirani zid služi kao projekcijsko platno za nasumično odabrani slijed žrtava ratova i nasilja, posložen u formi novinskih osmrtnica.

Nobody Home - viziju posrnule glazbene zvijezde kao žrtve vlastite mentalne izolacije Waters dočarava izvedbom u zidnom otvoru uz standardni asortiman: fotelju, lampu sa sjenilom i TV. (Foto: Vjeran Stojanac)

Iako drugi dio spektakla, manje više slijedi klasični predložak The Walla, pridodani ispisi i slajdovi slijede duh vremena, što se primjerice dobro očituje u pomalo prenagljenoj komparaciji Georgea W. Busha sa Hitlerom i Staljinom, ili duž cijelog zida ispisanoj riječi A Theft (krađa), očitoj referenci na govor Dwighta D. Eisenhowera, u kojem hladnoratovsko gomilanje naoružanja nauštrb ulaganja u prosvjetu i socijalu naziva krađom.

Većina drugog dijela nastupa izvedena je sa one strane zida, uz izuzetak usamljenog Watersa koji pred vlastitom golemom konstrukcijom na trenutke djeluje sitno i izgubljeno. Izuzetak je vrhunska izvedba kultne Comfortably Numb, kada se Rogeru u podnožju pridružuje Dave Kilminster na vrhu zida. Ovaj vrsni gitarist, koji je u svojoj karijeri zabilježio i suradnju sa Keithom Emersonom i obnovljenim The Nice vratio je spomenutoj skladbi dio njezine izvorne monumentalnosti, no ujedno i na vrlo bolan način podsjetio koliko u pojedinim momentima konceptu cijelog projekta nedostaje tek jedna jedina cigla potrebna za njegovo kompletiranje u savršenom obliku – jedan drugi Dave!

Velikom finalu prethodi već klasična svinja, u raznim oblicima korištena još od turneje Animals (Pink Floyd, 1977), a koja je za ovu svrhu dobila veprovske kljove te je obilježena već spominjanim religijskim, ideološkom i korporacijskim znakovljem, uz neizbježne čekiće i gotovo orvelovski natpis Trust Us! Trenutak rušenja zida, kojemu prethodi klaster niskih frekvencija nalik na udaljenu grmljavinu ili zvuk potresa zasigurno je vrhunac predstave; trenutak u kojemu su svjesno ili tuđom voljom nametnute granice ukinute, trenutak suočavanja sa istinom ali i moment pročišćenja koji ulijeva nadu. U tom bi kontekstu skladba The Tide is Turning (izvorno sa Watersovog albuma Radio K.A.O.S., 1988) bila najbolja moguća odjava jednog usitinu veličanstvenog spektakla, no Roger se odlučio za standardnu verziju, tako da se show odjavljuje uz Outside the Wall. Ovakav izbor ipak ima smisla pošto ne narušava izvornu koncepciju, a i sam projekt bar na trenutke izvlači iz kolopleta globalnih zbivanja te mu vraća tonove pomalo izgubljene osobnosti. Dok cijeli sastav prevođen Watersom i uz pratnju harmonike i akustične gitare izvodi ovu pjesmu pod ruševinama zida, svjetla se pomalo pale i prvi posjetitelji napuštaju dvoranu.

Trideset godina postojanja projekta koji je stekao zavidan broj štovatelja te osigurao svoje mjesto u glazbenoj povijesti nipošto nije mala stvar, a Watersova odluka da taj jubilej proslavi prigodnom turnejom zasigurno je odličan izbor. No, svi dijelovi slagalice (ili bolje kazati, ciglice) će se posložiti u srpnju, po završetku europskog dijela ove turneje. U međuvremenu, pričekajmo sredinu svibnja te zakazani niz od šest nastupa u londonskoj O2 Areni (bivši Millennium Dome). Spominjano je izvjesno iznenađenje, no meni u ovom trenutku ne pada na pamet što bi Roger Waters mogao dodati ovom uistinu usavršenom i duhu vremena prilagođenom konceptu.

A vama?

• Članak je preuzet sa stranica splitskog Radija KL.