Pet najvažnijih kraljevskih brakova

Vjenčanja lako mogu krojiti povijest, čak mogu imati i dalekosežne posljedice – dakako, ako se radi o onim kraljevskim brakovima. Takvi su tijekom povijesti bili dogovarani između dviju zemalja kako bi se osiguralo savezništvo, stoga su često bili vezani uz sklapanje mira ili su pak bili povodom za izbijanje rata. No čak i unutar granica jedne monarhije kakve su bile Engleska, Škotska, Velika Britanija i danas Ujedinjeno Kraljevstvo, neki su kraljevski brakovi uistinu u velikoj mjeri utjecali na budućnost monarhije. Evo njih pet čija je povijesna važnost i danas neupitna, a posljedice itekako vidljive.

Poznavatelji britanske povijesti teško će u sljedećih pet kraljevskih brakova koji su bitno utjecali na razvoj monarhije naletjeti na bilo kakvo neočekivano iznenađenje; moglo bi se možda tu i tamo raspravljati oko redoslijeda, ali u slučaju prva tri braka – čak niti oko toga. Odakle počinjemo? Pa, početak 16. stoljeća čini se kao dobar prijelomni trenutak…

1. Henry VIII. & Anne Boleyn

• Ukratko: Henry VIII. raskida s katoličkom crkvom koja mu odbija dati razvod od Katarine Aragonske kako bi mogao oženiti Anne Boleyn. Anne je odriješita: “nema seksa prije braka”, a Henry strašno želi sina.

Henry VIII. i Anne Boleyn – potpuna opčinjenost kralja lijepom Anne koja je za posljedicu imala ne samo njihov brak, već i potpuni razlaz Engleske i Katoličke crkve, poznata je priča. Pet stoljeća kasnije – a to je direktna posljedica želje ovog kralja da razvrgne svoj prijašnji brak s Katarinom Aragonskom kako bi mogao oženiti Anne – Ujedinjeno Kraljevstvo i dalje ima svoju vlastitu crkvu čiji je vrhovni poglavar upravo monarh. Unatoč nekim recentnim približavanjima i produbljavanju komunikacije anglikanske crkve i one katoličke, prilično je nevjerojatno da bi se moglo dogoditi išta što bi preokrenulo ovu odluku iz 1533.

Henryjev potez imao je tako dalekosežne posljedice ne samo za razvoj crkve u Engleskoj tijekom sljedećih pola tisućljeća, već i na razvoj britanske ustavnosti zbog njegovog polazišta da kraljevo pravo da vlada na zemlji predstavlja njegovo božansko pravo, odnosno da između njega i Boga – nema nikoga.

Kraljevski je moto Henryja V. iz 15. stoljeća, dieu et mon droit (“Bog i moje pravo”), time uzdignut na jednu posve novu razinu. Bilo tko tko bi se usudio pobuniti protiv toga da je kralj vrhovni poglavar crkve u Engleskoj bio bi optužen za veleizdaju u skladu sa zakonom iz 1534. Nisu zanemarivi niti dramaturški potencijali cijele ove priče oko Henryja i Anne Boleyn, a koji se vuku i do današnjih dana – jeste li se, poput mnogih, navukli na “Tudore”?

Nakon što Anne nije Henryju uspjela roditi toliko željenog sina, optužena je u montiranom procesu za veleizdaju i pogubljena u Toweru, a Henry je sreću pronašao sa trećom ženom, Jane Seymour. Ona će mu ujedno roditi i prvog zakonitog sina, Edwarda VI, iako ironijom sudbine nije on bio taj koji će ostaviti dubljeg traga u engleskoj povijesti – već upravo Anneina kći, Elizabeta I.

2. Edward VIII. & Wallis Simpson

• Ukratko: Edward VIII. napušta prijestolje kako bi se mogao oženiti s Wallis Simpson. Da, došli su i na naš Rab tijekom te politički “vruće” 1936., no bilo bi bolje da prije toga nisu Britaniju doveli do faze ustavne krize.

Manje od jedanaest mjeseci vladao je Edward VIII. Ujedinjenim Kraljevstvom: od 20. siječnja 1936. do 10. prosinca te iste godine. Čak i ako dosad niste znali za ovu priču, ona vam je vjerojatno poznata nakon velikog ovogodišnjeg filmskog hita, “Kraljevog govora”: Edward VIII. zaključio je da toliko voli već dvaput razvedenu Amerikanku Wallis Simpson da se jednostavno mora oženiti njome, čak i po cijenu odlaska s britanskog prijestolja.

Na prvi pogled romantičan zaplet (kralj bira ženu svog života umjesto prijestolja jedne od najmoćnijih zemalja na svijetu) u stvarnosti je bio mnogo manje idiličan: parlament ne bi mogao odobriti brak kralja s razvedenom ženom, Engleska crkva također nije zagovarala ponovnu udaju žena nakon prvog braka (osim u slučaju smrti prethodnog supruga), a niti narod nije obožavao Wallis Simpson te ju nije mogao zamisliti kao svoju kraljicu. Mišljenje crkve bilo je u direktnoj suprotnosti s kraljem koji je njezin glavni poglavar (vidi pod: Henry VIII. i Anne Boleyn), a čak i kada to ne bi bilo dovoljno, protivljenje parlamenta kraljevom braku dovelo bi do ozbiljne ustavne krize.

Nikakvi alternativni načini rješavanja ovog problema nisu bili mogući (Edward VIII. predložio je čak i da Wallis službeno ne postane kraljicom, kao što je to običaj kod supruga monarha, pa da niti njihova djeca nemaju pravo naslijediti prijestolje) pa je abdiciranje i prepuštanje prijestolja sljedećemu u nizu bilo jedino rješenje. Edwarda VIII. naslijedio je na prijestolju George VI., otac današnje kraljice Elizabete II. Da se Edward VIII. kojim slučajem uspio održati na prijestolju ili da je odustao od braka s Wallis Simpson i oženio se nekom drugom djevojkom, sva je prilika da niti Elizabeta II. danas ne bi bila na britanskom prijestolju. (Detaljnije o cijeloj ovoj povijesnoj epizodi pročitajte u ovom članku.)

Uzgred, Edward VIII. i odabranica njegovog srca ljetovali su i na našem Rabu prije braka, baš tijekom 1936. – odatle i želje i nade turističkih djelatnika s Raba u posljednje vrijeme oko toga da bi ih i princ William i njegova Kate također mogli jednom posjetiti.

3. James IV. Škotski & Margaret Tudor

• Ukratko: Njihov praunuk, škotski kralj, zasjeda i na englesko prijestolje kada loza Tudora više nije imala daljnjih vlastitih nasljednika nakon smrti Elizabete I., stvarajući efektivno takvom “unijom kruna” ujedinjeno kraljevstvo Engleske i Škotske.

Brak koji se razlikuje od prethodna dva po tome što supružnici u trenutku vjenčanja nisu mogli biti svjesni dalekosežnih posljedica koje će njihov brak imati na budući razvoj monarhije; Henry VIII. znao je što znači raskid s Katoličkom crkvom, baš kao što je i Edward VIII. u konačnici bio svjestan brojnih ustavno-pravnih problema koje bi donio njegov brak s gospođicom Simpson.

James IV. Škotski bio je suvremenik Henryja VIII. te se 1503. u Edinburghu oženio starijom sestrom tog engleskog kralja. Taj je brak dogovorio njezin otac, Henry VII., ne bi li na taj način pokušao povezati Englesku i Škotsku barem do one razine stabilnosti uz koju ne bi bilo stalnih izbijanja ratova i pograničnih sukoba. Škotska kao takva nije ga zanimala, ali čvrstoća sjeverne engleske granice itekako mu je bla važna.

Škotska je već stoljećima imala potpisano savezništvo s Francuskom – poznati Auld Alliance vuče svoje korijene još iz 1295. – pa je i Engleska morala biti u dobrim odnosima sa svojim istočnim susjedima ukoliko je željela mir na svom sjeveru. Cijela ta priča zapravo je pala u vodu ubrzo nakon smrti prvog Tudora, Henryja VII., i dolaska njegovog sina Henryja VIII. na vlast. Njega niti činjenica da mu je sestra bila udana za Jamesa IV. Škotskog nije spriječila da krene u potpuni rat na sjeveru otoka 1513.

No ovaj se kraljevski brak ipak pokazuje važnim na samom kraju tudorskog perioda: kako Elizabeta I. – dijete proizašlo iz prvog braka na ovom popisu – nije imala nasljednika, nakon njezine smrti nasljednik se tražio u kraljevskoj lozi koja proistječe iz braka Jamesa IV. Škotskog i Margaret Tudor. Njihovi su potomci, sukladno sporazumu, imali pravo naslijediti prijestolja obaju kraljevstava – Engleske i Škotske. Tako je 1603. praunuk Margaret Tudor, James VI. Škotski, ujedno zasjeo i na upražnjeno englesko prijestolje te vladao kao James I.

Tom je personalnom unijom – takozvanom “unijom kruna” (Union of the Crowns) – efektivno formirana Velika Britanija kao jedno kraljevstvo, iako će Engleska i Škotska službeno biti ujedinjene tek nešto više od jednog stoljeća kasnije, 1707.

4. Viktorija & Albert

• Ukratko: Jedan od omiljenih kraljevskih parova u Britaniji, s princom koji je uvelike bio odgovoran za vodeću industrijsku poziciju zemlje u 19. stoljeću i kraljicom koja ostatak života nije mogla skinuti crninu od tuge za prerano preminulim Albertom.

Kraljica Viktorija i princ Albert još za života imali su u britanskoj javnosti imidž savršenog kraljevskog para, a njihova se ostavština pobrinula za to da taj romantičan imidž niti do današnjeg dana ne izblijedi. Premda su je već pokušali spojiti s mnogim drugim europskim prinčevima, Viktorija se zaljubila u njemačkog princa Alberta i njegovu viziju socijalne, pravedne i industrijski snažne Britanije. Ako ste itko može prozvati kreatorom i idejnim začetnikom Viktorijanskog doba, svakako jednog od zlatnih doba Britanije, tada je to bio upravo princ Albert – projekt “Velike izložbe” (Great Exhibition) održane 1851. u Kristalnoj palači u velikoj je mjeri bio njegova zasluga, baš kao što će se to nasljeđe ogledati i u drugim institucijama koje su imenovane njemu u čast, poput Victoria & Albert Museuma.

Par je za sobom ostavio devetoro potomaka koji su bili pripadnici kraljevskih obitelji mnogih europskih zemalja a njihovo se obiteljsko stablo, osim u Britaniji, može pratiti i do mnogih drugih zemalja (uključujući i kraljevske obitelji Španjolske, Njemačke, Švedske, Norveške, Rusije, Grčke, Rumunjske pa i Jugoslavije). Da se ponajmanje radilo o “dogovorenom” braku kakav je ipak u svojoj srži bio, već da je ovdje ponajviše bila riječ o ljubavi na kraljevskoj razini kakvu Britanija dotad – a zapravo niti kasnije – nije doživjela, najbolje pokazuju povijesne činjenice.

Nakon dvadeset godina vladavine, Albert umire od tifusa mlad, u 42. godini, a Viktorija se gotovo posve povlači iz javnosti, do te mjere da nekoć omiljena kraljica počinje doživljavati ozbiljne kritike javnosti zbog zatvaranja u zidove palača i izbjegavanja javnog života. Do kraja života Viktorija je nosila isključivo crninu, a sve do njezine smrti u 81. godini u kraljevskoj se palači i dalje svakoga dana pripremala odjeća namijenjena nikad zaboravljenom princu Albertu.

Kao i u slučaju mnogih drugih britanskih kraljevskih priča, i ova je prošle godine ekranizirana – film “Viktorija: Život mlade kraljice” govori o početku ove kraljevske romanse i predstavlja solidnu podlogu za razumijevanje zašto je upravo ovaj brak bitno odredio razvoj Velike Britanije u 19. stoljeću.

5. Princ Charles & Diana Spencer

• Ukratko: Prvi par iz kraljevske obitelji koji se suočio s neviđeno velikom pažnjom medija i bitno drugačijim medijskim tretmanom od ijednoga ranije. Budući britanski kraljevski parovi – a naročito princeze – uvijek će se morati suočiti s nepravednim pokušajima da ih se smjesti u Dijanine cipele te će aktivno morati formirati vlastiti, individualni imidž.

Prije gotovo punih trideset godina, 29. srpnja 1981., u Katedrali sv. Pavla u Londonu vjenčali su se Charles, princ od Walesa, i Diana Spencer, buduća princeza od Walesa, odnosno – kako su je posvuda u svijetu jednostavno voljeli zvati – Lady Di. Ovaj je suvremeni brak mnogo toga u britanskoj monarhiji redefinirao praktički iznova, ali je najdubljeg traga ostavio upravo u načinu na koji su Charles i Diana praćeni u samim medijima.

Nikada dotad jedno kraljevsko vjenčanje u svijetu nije gledalo tako mnogo ljudi – konačne procjene govorile su o oko 750 milijuna – pri čemu se ono za mnoge po baš svemu potpuno uklopilo u pomalo bajkovitu sliku o tome kako bi jedno kraljevsko vjenčanje trebalo izgledati. Nisu samo televizijske postaje bile prepune materijala o Charlesu i Dijani, već se i britanski tabloidni tisak o ovom vjenčanju raspisao nadugačko i naširoko. Slična se priča, barem u Britaniji, ponovila s vjenčanjem princa Andrewa i Sarah Ferguson, a globalni interes za ovogodišnje vjenčanje princa Williama i Kate Middleton, procjenjuje se, mogao bi biti i tri puta veći nego za ono njegovih roditelja.

Medijska pozornost koju su za trajanja braka i nakon njega dobivali Charles i Diana bila je naročito za princezu dodatni teret s kojim se morala nositi svakoga dana; nije isključeno da je želja da umaknu novinarima, u kombinaciji s ostalim nesretnim okolnostima te večeri, predstavljala jedan od faktora koji su doveli do stravične nesreće u pariškom tunelu i Dijanine smrti 31. kolovoza 1997. Ipak, s druge je strane ta silna medijska pažnja uvelike pomagala tome da humanitarni rad princeze Dijane bude globalno prepoznat i da se neke od tema za koje se zalagala nađu na svjetskoj agendi.

Diana je ostala upamćena kao “Princeza naroda”, što je nadimak koji joj je u jednom govoru nadjenuo Tony Blair (premda se vjeruje kako je tu omiljenu konstrukciju zapravo skovao njegov komunikacijski savjetnik Alastair Campbell), a medijsko se praćenje kraljevske obitelji nakon toga trenutka ipak promijenilo. Medijski interes za kraljevsku tematiku, dakako, ne jenjava, a svaki se korak Kate Middleton također sa zanimanjem prati u medijima. Možemo se nadati kako su neke lekcije o odnosu princeza i medija naučene u Dijaninom slučaju, da je Catherine mnogo bolje pripremljena za medijsku pozornost koja je očekuje te da će se s njome i mnogo bolje nositi. Bilo kako bilo, peti brak na ovoj listi uvelike je zaslužan za medijsku pozornost pod kojom se od tada nalazi britanska kraljevska obitelj i svaki njezin potez.

William i Kate

Teško je predvidjeti budućnost, ali princ William i Kate Middleton djeluju kao prvi uistinu sretan kraljevski par još od 1947. kada su se vjenčali Elizabeta II. i princ Philip naovamo; mnogo toga što se u međuvremenu događalo nije, nažalost, imalo sretne završetke, poput braka Charlesa i Dijane, načina na koji je službena monarhija u prvim danima izgubljeno reagirala na Dijaninu smrt, pa do niske razine podrške za Charlesov brak s Camillom Parker Bowles ili pak drugih razvoda koji su se zaredali u kraljevskoj obitelji (princ Andrew i Sarah Ferguson, primjerice).

Međutim, imidž britanske monarhije u međuvremenu se potpuno oporavio, kraljica uživa ugled u javnosti na jednako visokoj razini kao i tijekom većine svoje vladavine – uz izuzetak kratkih perioda u osamdesetima i devedesetima kada je pitanje financiranja kraljevske kuće bilo dovođeno u pitanje – a i Camilla više nije na listi onih koje javnost ne voli.

Pred Britanijom i svijetom tako je mlad, lijep i uspješan kraljevski par – ona povjesničarka umjetnosti a on, osim što je princ, usto i pilot u RAF-u, u helikopterskoj postrojbi za pronalaženje i spašavanje unesrećenih. Premda će percepcija u javnosti ponajviše ovisiti o njihovim daljnjim službenim dužnostima kao i aktivnostima kojima će se Kate posvetiti (najprije kao vojvotkinja, kasnije kao princeza i u konačnici kao kraljica morat će pronaći neku vlastitu agendu), teško se oteti dojmu da zasad sve, jednostavno, izgleda – savršeno.