Teško je napisati nešto o mjestu koje ima povijest dugu gotovo tisuću godina – toliko se ovdje, danas u samom srcu Londona, nalaze crkve koje su neraskidivo vezane uz englesku i britansku kraljevsku povijest. Kraljevi i kraljice krune se ovdje bez iznimke još od 1066. i Williama I. Osvajača, sedamnaest monarha sahranjeno je u Westminsterskoj opatiji a brak princa Williama i Kate Middleton petnaesto je kraljevsko vjenčanje u današnjoj građevini. Ona se, kao jedan od najboljih primjera gotičke arhitekture na otoku, nalazi na ovom mjestu više od sedam stoljeća i predstavlja jedno od mjesta koja svakako treba posjetiti u Londonu, a brojne veze s mnogim zemljama u svijetu priskrbile su Westminsterskoj opatiji nadimak “župne crkve svijeta”.
Westminsterska opatija arhitektonsko je remek-djelo koje je nastalo od 13. do 16. stoljeća sa značajnim dodatkom neogotičkih tornjeva u 18. stoljeću; no koliko je god impresivna u arhitektonskom pogledu, ova je građevina izuzetno važna za monarhiju zbog brojnih povijesnih priča i važnih događaja koji su uz nju vezani. Grobovi brojnih kraljeva, kraljica i drugih slavnih ljudi čine Westminstersku opatiju jednim od najvećih mauzoleja u svijetu. (Foto: © Pawel Libera / Visit London Images / Visit Britain Images)
Westminsterska je opatija pomalo sakrivena iza veće i na prvi pogled impresivnije građevine – Westminsterske palače, sjedišta parlamenta – ali koliko je god on sam središte političkog života Ujedinjenog Kraljevstva, toliko je Westminsterska opatija bila mjesto na kojemu su se rješavale neke ključne stvari u dugačkoj engleskoj povijesti, uključujući i brojne krunidbe, vjenčanja i sahrane monarha. Nakon što je u požaru koji je krenuo zbog prilično bizarnog razloga izgorjela stara zgrada parlamenta, nova je također sagrađena s gotičkim elementima tako da se savršeno uklapa u prostor kojim je dotad dominirala jedna od najljepših gotičkih građevina u Velikoj Britaniji – Westminsterska opatija.
Crkva se nalazila na ovom mjestu još od 11. stoljeća i dolaska Williama I. Osvajača na otok – i on je okrunjen ovdje 1066., nakon pobjeda u bitci kod Hastingsa, čime je uspješno okončana invazija Normana – ali dijelovi današnje Westminsterske opatije potječu iz sredine 13. stoljeća. Njezinu je gradnju na mjestu na kojem postoje dokazi da su se još sredinom desetog stoljeća okupljali benediktinski svećenici naručio Henry III, 1245.
Čak niti do tada nisu preživjeli nikakvi ostaci iz tih ranijih razdoblja, a Westminsterska opatija danas je vrlo uspjela, skladna kombinacija raznih stilova gradnje i elemenata koji su dodavani od 13. do 16. stoljeća. Nakon ovih stoljeća izgradnje i dogradnje, svoj današnji, konačni izgled Westminsterska opatija dobila je u 18. stoljeću: čuveni arhitekt Nicholas Hawksmoor (o kojemu je Vjeran Stojanac ovdje napisao odličan članak, pokušavajući objasniti i njegov “slavni” nadimak “vražjeg arhitekta” i ulogu pomoćnika Christopheru Wrenu tijekom obnove mnogih londonskih crkava nakon Velikog požara) zaslužan je za njezine neogotičke tornjeve i prepoznatljivo zapadno pročelje opatije, posljednje arhitektonske dodatke ovom ionako impresivnom crkvenom zdanju.
Najpoznatiji pogled na Westminstersku opatiju onaj je sa zapada; dva gotička tornja i novo pročelje podario joj je u 18. stoljeću londonski arhitekt Nicholas Hawksmoor, čije je ovo možda i najpoznatije djelo - iako on stoji iza velikog broja londonskih crkava. (Foto: © Westminster Abbey)
Svaki je engleski i kasnije britanski monarh, počevši od Williama Osvajača 1066. pa naovamo, okrunjen u Westminsterskoj opatiji – bez iznimke. Ovdje se tako nalazi i čuvena krunidbena stolica, stara više od sedam stoljeća, koju je još 1300. dao izraditi Edward I. Prilikom krunidbe, dio stolice je i škotski Kamen sudbine (stone of Scone), artefakt koji također sa sobom nosi zanimljivu povijesnu priču jer su na njemu krunjeni škotski kraljevi pa tako njegovo postavljanje ispod same Edwardove stolice predstavlja dodatni simbol ujedinjene monarhije.
Westminsterska opatija i dalje je jedno od središta vjerskog života u Velikoj Britaniji (nedjeljom je zatvorena za turističke obilaske, baš kako bi se barem jednoga dana u tjednu ovdje mogle redovito služiti mise tijekom cijelog dana), ali ta je njezina uloga donekle ograničena zbog velike navale turista koji su oduvijek bili spremni platiti i prilično visoku cijenu ulaznice kako bi razgledali ovo povijesno mjesto. Irski pisac George Bernard Shaw zabilježio je u 19. stoljeću anegdotu koja kaže kako je religijska funkcija opatije već toliko bila zaboravljena zbog mnogobrojnih turista koji su i tada bili spremni platiti visoku cijenu od 3 penija da je stražar jednom prilikom pozvao policiju jer mu je bio sumnjiv posjetitelj koji je kleknuo – ne bi li se pomolio.
Ipak, više od simbola same religije i omiljene turističke destinacije, opatija je uobičajeno mjesto proslave velikih trenutaka nacije kakve su krunidbe ili kraljevska vjenčanja; zanimljivo je da ona pritom nema niti status katedrale niti status župne crkve već je pod posebnom jurisdikcijom dekana Westminsterske opatije koji je direktno odgovoran isključivo monarhu.
Premda to na prvi pogled nije tako očito, Westminsterska je opatija ujedno i jedan od najvećih mauzoleja na svijetu: ovdje je nakon smrti pokopano ukupno više od 3000 ljudi, a u cijelom se kompleksu nalazi i šestotinjak spomenika ili spomen-ploča poznatim umjetnicima, znanstvenicima, političarima i drugim osobama koje su ostavile traga u britanskoj povijesti. Čak i kada bi ovdje bile sahranjene samo osobe važne za englesku i britansku povijest, to bi šetnju Westminsterskom opatijom zaista učinilo pravom šetnjom kroz posljednje tisućljeće otočne povijesti, ali opatiju zbog mnogobrojnih veza s raznim zemljama svijeta često znaju nazivati i “župnom crkvom svijeta”.
Na fasadi Westminsterske opatije nalazi se i kraljevski grb sa simbolima lava i jednoroga. Time je dodatno naglašena neraskidiva povezanost i uloga ove građevine u britanskoj povijesti. (Foto: © Visit London Images / Visit Britain Images)
I kraljevska su se vjenčanja također zbivala ovdje, premda rjeđe od ostalih velikih događaja za monarhiju: ono princa Williama i Kate Middleton tek je petnaesto kraljevsko vjenčanje u Westminsterskoj opatiji. Običaj da nevjesta nakon vjenčanja svoj buket odloži na grob nepoznatog ratnika potječe iz vremena vjenčanja budućeg kralja Georgea VI. i Elizabete Bowes-Lyon (Kraljice majke) 26. travnja 1923. Kako je njezin brat poginuo u Prvom svjetskom ratu, Elizabeta je svoj buket odložila na taj grob koji se nalazi u Westminsterskoj opatiji od 1920. a u kojemu je uistinu pokopan neznani britanski vojnik.
Taj grob – koji ne predstavlja samo memorijal za one poginule u Prvom svjetskom ratu već za sve na svijetu koji su stradali u ostalim sukobima, prije i poslije – specifičan je i po tome što je jedini u Westminsterskoj opatiji po kojemu se ne smije hodati, a običaj običaj ostavljanja buketa na njemu nakon kraljevskog vjenčanja nastavljen je i do današnjih dana.
Kada se kći Georgea VI. i Elizabete, današnja kraljica Elizabeta II., u studenom 1947. ovdje vjenčala s princom Philipom, u Westminstersku se opatiju jedva moglo smjestiti oko dvije tisuće ljudi jer je vjenčanje u poslijeratnim godinama trebalo biti skromno pa u opatiju nisu smještene dodatne stolice za uzvanike. Neka se vjenčanja zbog potrebe za većim brojem uzvanika uopće nisu niti mogla održati ovdje – primjerice, ono princa Charlesa i princeze Diane održano je u Katedrali sv. Pavla.
Srednja lađa Westminstske opatije, uz pogled prema istoku. U prvom je planu, okružen cvijećem, grob neznanom ratniku, postavljen ovdje 1920. Kraljica majka uvela je tradiciju da nevjesta nakon kraljevskog vjenčanja na ovom grobu ostavlja svoj buket. (Foto: © Westminster Abbey)
Pogled prema zapadnom dijelu Westminsterske opatije (u smjeru iz kojega je snimljena prethodna fotografija). Dječji zbor čine 22 dječaka vrhunskih glasovnih sposobnosti i glazbenog obrazovanja, a prostor zbora ograđen je od ostatka opatije viktorijansko-gotičkom pregradom (na slici u drugom planu). Zahvaljujući njoj, posjetitelji tijekom misa nisu vidjeli zbor i mogli su ostati pomalo u čudu odakle se čuje pjevanje. (Foto: © Visit London Images / Visit Britain Images)
Jedan od dijelova opatije koji je možda i najpoznatiji posjetiteljima jest kutak pjesnika – Poets’ Corner – u njezinom južnom dijelu. Nikada uopće nije niti bilo predviđeno da pjesnici također budu sahranjivani u Westminsterskoj opatiji ali sudbina je htjela da svoje konačno počivalište ovdje nađe Geoffrey Chaucer, autor poznatih Canterburyjskih priča. Chaucer je, međutim, sahranjen ovdje ne zbog toga što je za sobom ostavio jedno od temeljnih djela engleske književnosti već iz mnogo prozaičnijeg razloga: radio je kao činovnik na izgradnji (stare) Westminsterske palače, sjedišta parlamenta. Ipak, nakon što je on stigao ovamo, ubrzo su mu se pridružili i drugi gospodari pisane riječi.
Društvo Chauceru tako prave mnogi pjesnici i pisci – poput Johna Drydena i lorda Alfreda Tennysona – ali posjetitelji se u pravilu najviše skupljaju oko grobova čuvenog pisca Charlesa Dickensa te Samuela Johnsona, autora prvog rječnika engleskog jezika. Među tim se literarnim umjetnicima nekako našao i njemački skladatelj Georg Friedrich Handel koji je velik dio svojeg života proveo u Engleskoj kao dvorski kompozitor. Njegovo je mjesto ovdje posve prikladno jer je skladao kompoziciju Zadok the Priest koja se izvodi prilikom svake krunidbe, počevši od one njegovog suvremenika Georgea II.
I mnogi poznati pjesnici koji nisu ovdje sahranjeni dobili su svoje spomen-ploče u ovom kutku ali su na njih katkada morali čekati prilično dugo: Lord Byron umro je 1824. ali je svoj memorijal dobio tek 1969. a čak je i William Shakespeare – koji je svakako živio mnogo manje skandaloznim životom od Byrona – morao čekati od 1616. do 1740. da dobije svoj memorijal u Kutku pjesnika Westminsterske opatije. Shakespeare je, dakako, sahranjen u crkvi Trinity Church u svojem rodnom mjestu, Stratford-upon-Avonu.
John Milton, William Wordsworth, John Keats, Percy Bysshe Shelley, Robert Burns, William Blake i T. S. Elliot još su neki od britanskih pjesnika koji su zaslužili svoje memorijale u opatiji, ali dobile su ih i njihove kolege i kolegice koji su se bavili prozom, poput Jane Austen, Samuela Butlera, Sir Waltera Scotta te sestara Bronte.
Spomenik škotskom pjesniku Robertu Burnsu u Poets' Corneru Westminsterske opatije. (Foto: © Visit London Images / Visit Britain Images)
Navraćate li u Westminstersku opatiju u potrazi za kraljevskim “zvijezdama” koje su u njoj sahranjene, popis je prilično dugačak i svakako vrlo impresivan. Kralj James I., prvi zajednički kralj Engleske i Škotske (u Škotskoj znan kao James VI. Škotski), ovdje je sagradio veliku grobnicu za svoju prethodnicu, Elizabetu I. Pored nje, gotovo da je teško i primijetiti ploču na podu koja kaže kako je ovdje također sahranjena njezina polusestra, katolička kraljica Mary I. (“Krvava Mary”); te dvije suparnice, pretendentice na englesko prijestolje za svojih života, u smrti su se tako našle svega nekoliko metara jedna od druge.
Ispod samog oltara Westminsterske opatije nalazi se grob njihovog prethodnika i mlađeg brata, kralja Edwarda VI. koji je umro kao dječak, prije navršene punoljetnosti; bio je to jedini zakoniti sin Henryja VIII. Iza oltara, u sarkofagu od crnog mramora sahranjeni su pak prvi tudorski kralj – Henry VII. – i njegova žena; njihov grob svakako vrijedi pogledati jer je odljev napravljen iz posmrtnih maski pa stoga prilično realno prikazuje kako su u stvarnosti izgledali. Kako bi se kompletirala priča o turbulentnom vremenu Tudora u Westminsterskoj opatiji, i prabraka spomenutog Jamesa VI. Škotskog – škotska kraljica Mary (Mary Queen of Scots) – također je sahranjena ovdje nakon što ju je Elizabeta I. dala pogubiti odrubljivanjem glave.
Henry V., zapamćen ponajprije kao odličan ratnik i po svojoj pobjedi nad Francuzima u bitci kod Agincourta gdje su izgledi bili okrenuti protiv engleske vojske, također je pronašao svoje konačno počivalište u opatiji; ono se nalazi iza mjesta na kojemu je obično izložena spomenuta krunidbena stolica. Grobovi preostalih monarha manje su impresivni od ovih; mjesta na kojima su ukopani često su tek obilježena spomen-pločama. Ispod oltara tako se nalazi još kraljeva i kraljica, poput Williama III. i Mary II. koji su zajedno vladali kraljevstvom, kraljice Anne ili pak Charlesa II. Posljednji kralj koji je pokopan u Westminsterskoj opatiji je George II. (1760).
Westminsterska opatija 29. travnja 2011. bit će mjesto vjenčanja princa Williama i Kate Middleton; bit će to petnaesto kraljevsko vjenčanje u njoj. (Foto: © Visit London Images / Visit Britain Images)
Neke osobe koje su ostavile dubokog traga u britanskoj povijesti ipak su izričito zaželjele da ne budu pokopane u Westminsterskoj opatiji: Winston Churchill za života je rekao kako ovdje leži previše ljudi s kojima se nije slagao pa da bi bilo bolje da ga pokopaju u njegovom rodnom mjestu Bladenu, u Oxfordshireu, nedaleko palače Blenheim u kojoj se rodio. Njegov prethodnik, Neville Chamberlain, premijer kojega se često kritizira zbog toga što nije prozreo Hitlerove ratne planove već se iz Njemačke često vraćao zadovoljan dobrim odnosima s tom zemljom, leži pomalo zaboravljen u južnom dijelu opatije. No, ljudi zato rado navraćaju na grob istraživača i znanstvenika Davida Livingstonea (da, onoga kojega je izgubljenog u Africi pronašao Henry Stanley, uz čuvenu rečenicu Doctor Livingstone, I presume) baš kao što vole razgledati i spomenike drugim ključnim britanskim znanstvenicima poput Charlesa Darwina i Isaaca Newtona.
Westminsterska opatija prožeta je s više engleske povijesti od bilo kojeg drugog mjesta na otoku; kraljevi su mijenjali svoje palače, svatko je imao svoju omiljenu, neku koja je baš bila izgrađena za njega ili za buduće monarhe, ali osim specifičnog slučaja Edwarda VIII. koji je abdicirao prije nego što je stigao biti okrunjen, nema niti jednog drugog kralja ili kraljice koji nisu tijekom života morali navratiti u Westminstersku opatiju barem jednom kako bi bili okrunjeni za monarha Engleske, Velike Britanije ili Ujedinjenog Kraljevstva. Mnogi su ovdje vjenčani, mnogi sahranjeni.
Nakon tisuću godina povijesti ove lokacije koja se nalazi neposredno uz Temzu, nakon svih tih krunidbi, vjenčanja i sahrana, gotovo da bismo mogli reći kako vjenčanje princa Williama i Kate Middleton, u usporedbi s tako bogatom poviješću ove crkve, predstavlja jedan posve uobičajen radni tjedan u Westminsterskoj opatiji…
Komentari