Kada razmišljaju o povijesti Velike Britanije, mnoge privlači upravo viktorijansko doba, period preplavljen novim tehnološkim izumima tijekom kojega je cijeli svijet znatno napredovao u pogledu industrijalizacije, pri čemu je mnogo toga krenulo upravo iz Britanije. Ali, ako tražite trenutak koji bi se mogao proglasiti pravim ulaskom u zlatni period viktorijanskog doba, tada je to svakako bio 1. svibnja 1851. Toga je dana u jugozapadnom dijelu londonskog Hyde Parka otvorena Velika svjetska izložba, prva takva u svijetu, čiji je idejni začetnik bio princ Albert, suprug kraljice Viktorije. Od impresivne staklene građevine kakvu svijet dotad još nije vidio – a bila je to Kristalna palača o kojoj sam već pisao – pa do samih izložaka koji su pristigli u London iz cijelog svijeta, Velika izložba bila je pravo svjetsko čudo kojem se bilo nemoguće ne diviti u viktorijansko doba…
Gotovo šest mjeseci na Veliku izložbu dolazili su posjetitelji sa svih krajeva otoka, s namjerom da vide sva čuda viktorijanskog inženjerstva i tehnologije ali i brojne fascinantne izloške iz dalekog svijeta.
Da ste sredinom 19. stoljeća prošetali avenijom Knightsbridge uz južnu granicu Hyde Parka, imali biste što za vidjeti: 40 metara visok paviljon od stakla – Kristalna palača koju je osmislio vrtlar Joseph Paxton, a koja je pobijedila na natječaju među čak 245 radova – krasio je ovaj dio viktorijanskog Londona. Vjerojatno biste, poput tadašnjih viktorijanaca, u čudu gledali tu impresivnu konstrukciju od ljevanog željeza koja je predstavljala vrhunac viktorijanske arhitekture i inženjerstva u to doba, a ono što vas je u toj građevini čekalo bilo je još impresivnije; navodno je sve to toliko oduzimalo dah da se čak i sama kraljica Viktorija tri mjeseca redovito vraćala ovamo svakog drugog dana!
Kristalna je palača podignuta u rekordnom roku – niknula je na jugozapadnom kutu Hyde Parka u samo četiri mjeseca – kako bi ugostila Veliku svjetsku izložbu (Great Exhibition), prvu takvu ikad održanu, a koja je otvorena 1. svibnja 1851. Velika izložba bila je “dijete” muža kraljice Viktorije, princa Alberta, koji je smatrao da je sada prava prilika da Velika Britanija pokaže svijetu što zna i što može te koliko je snažna u industrijskom pogledu. Industrijalizacija je tijekom prve polovice 19. stoljeća već uvelike uzela maha u svim krajevima zemlje, a sredinom stoljeća doživljavala je pravi procvat. Britanija nije imala razloga ne pohvaliti se, smatrao je Albert upuštajući se u ovaj za to doba neviđeni projekt.
Tako je 1850. osnovano povjerenstvo čiji je zadatak bio prikupiti sredstva i organizirati dolazak predstavnika što više svjetskih zemalja na izložbu kakvu je zamislio princ Albert. Jedan od problema s kojim se povjerenstvo, a kojim je predsjedavao sam Albert, moralo suočiti bila je i lokacija na kojoj bi se ovako ambiciozan, zahtjevan i razmjerima dotad neslućen projekt uopće mogao održati; iz današnje perspektive, ovaj dio Londona – oko ulice Knightsbridge i samog južnog Kensingtona – vjerojatno danas uopće ne bi izgledao ovako da upravo ta lokacija nije odabrana za izgradnju Kristalne palače. The Times se zgražao nad odabranom lokacijom u Hyde Parku, smatrajući kako će taj dio grada sada postati okupljalište propalica, raznih čudnih tipova, probisvijeta i avanturista, pa su razmatrane i druge lokacije poput Primrose Hilla, četvrti Battersea ili čak Isle of Dogs.
A dogodilo se upravo suprotno: kada je Velika izložba zatvorila svoja vrata gotovo šest mjeseci kasnije, 11. listopada 1851, u blagajni se našao profit od 186 tisuća (tadašnjih) funta! O sudbini Kristalne palače nakon izložbe već sam pisao, ali sudbina ovog londonskog kvarta bila je mnogo svjetlija: taj je profit u narednim desetljećima utrošen za izgradnju čuvenog kompleksa triju muzeja u južnom Kensingtonu – Science Museum, Natural History Museum i Victoria & Albert Museum – a kraljica Viktorija naručila je i izgradnju memorijala za svog voljenog princa Alberta koji je preminuo od tifusa samo deset godina nakon Velike izložbe. Albertov kip u sklopu Albert Memoriala, nasuprot Royal Albert Halla, na svome koljenu drži upravo katalog Velike izložbe! Posve zasluženo, budući da je princ Albert ovom inicijativom zaista ostavio dubokog traga baš u ovoj londonskoj četvrti.
Teško je i zamisliti što bi prosječan viktorijanac pomislio kada bi prvi puta ugledao velik paviljon napravljen isključivo od stakla i željeza - Kristalnu palaču visoku 40 metara. Kliknite na sliku za članak o samoj Kristalnoj palači.
Postojao je vrlo dobar razlog zašto je Kristalna palača morala biti visoka četrdeset metara: drveće na mjestu gdje je izgrađena nije posječeno već je ono nastavilo živjeti u sklopu paviljona, a zajedno s drvećem paviljon je dobio i stalne stanare u vidu vrabaca i ostalih ptica koje su – na nezadovoljstvo pojedinih izlagača – katkada iz zraka znale uprljati skupe perzijske tepihe. Vojvoda od Wellingtona – isti onaj koji je porazio Napoleona kod Waterlooa – čak je namjeravao angažirati sokole kako bi rastjerali brojne druge male ptice iz Kristalne palače. Unatoč tim sitnim problemima i poteškoćama, svaki je dio ovog velikog paviljona koji je i nakon Velike izložbe nastavio služiti kao izložbeni prostor bio uređen tako da oduzima dah.
Veliku izložbu otvorila je sama kraljica Viktorija, a stanovnici Londona odmah su pohrlili vidjeti novo svjetsko čudo u njihovom gradu. Ulaznica je najprije stajala čak 3 funte (prilično skupo za viktorijansko doba!) dok bi dame prošle nešto jeftinije i platile samo dvije. No svega nekoliko tjedana kasnije, nakon što su svi koji su iz poslovnih razloga morali posjetiti Kristalnu palaču ovdje već vjerojatno bili, cijena je snižena na samo jedan šiling po osobi, što je potaknulo organizaciju brojnih izleta iz svih dijelova otoka. Osnivač istoimene putničke agencije Thomas Cook organizirao je izlete iz Yorka koji su stajali samo pet šilinga, a pričalo se i da je jedna bakica stara 84 godine, čuvši priče o spektakularnom događanju, dopješačila ovamo čak iz Cornwalla. Ukupno je 6 milijuna posjetitelja došlo do londonskog Hyde Parka pogledati sva ta čuda viktorijanskog inženjerstva.
Uz otvorenje izložbe vezuje se i zabavna priča o kineskom posjetitelju koji se nekako pojavio ovdje u svečanoj odjeći (ili nečemu što su svi doživljavali kao svečanu odjeću), a kako nitko nije znao o kome bi se moglo raditi, u želji da izbjegnu mogući diplomatski incident za slučaj da se radi o kineskom veleposlaniku ili kakvoj drugoj važnoj osobi domaćini su ga smjestili bok uz bok s kraljicom Viktorijom, vojvodom od Wellingtona i nadbiskupom od Canterburyja! Kasnije se ispostavilo da je Kinez, jednostavno, običan kapetan teglenice koja je taj dan bila usidrena na Temzi…
Kraljica Viktorija osobno je otvorila Veliku izložbu 1. svibnja 1851.
Velika Britanija svojim se tehnološkim dostignućima rasprostrla na polovici izložbenog prostora, dok su ostatak ispunile brojne gostujuće zemlje. Više od 100 tisuća izložaka našlo se na Velikoj izložbi, a prosječan viktorijanac u čudu od nove tehnologije vjerojatno uopće ne bi niti znao što da prvo razgleda: hidraulički i parni strojevi koji su mogli zamijeniti desetke ili čak i stotine radnika dominirali su pojedinim dijelovima izložbe, suvremeni tiskarski strojevi na kakvima su se već tiskale londonske novine također su privlačili pažnju (čuvena viktorijanska novina London News mogla je otisnuti 5000 primjeraka svojih novina u samo sat vremena), baš kao i brojni poljoprivredni strojevi i još štošta pokretano tada revolucionarnom parnom tehnologijom. I pokoji računovođa mogao bi u strahu za svoju budućnost napustiti Kristalnu palaču nakon što je vidio nove mehaničke strojeve koji olakšavaju i ubrzavaju sve računske operacije. Ukratko, kako je sama kraljica Viktorija rekla – “svaki zamisliv izum” našao se u tom trenu u Kristalnoj palači.
Rusi su zakasnili sa svojim izlošcima zbog nevjerojatno hladne zime na Baltiku – ona im je otežala transport izložaka – ali posjetitelji su jedva dočekali vidjeti izloške iz te daleke zemlje, poput velikih porculanskih vaza i urni ili pak kazačkih krznenih uniformi i saonica. Najveći je izlagač, nakon Velike Britanije i njezinih kolonija, na ovoj Velikoj izložbi bila susjedna Francuska, a priča se kako su Francuzi kvalitetom i ljepotom svog tekstila i porculana zasjenili sve slično što je pripremila Britanija. Koliko god nije bilo neočekivano da Francuzi pokažu nešto više stila s takvim izlošcima – u čemu su posjetitelji Velike izložbe svakako uživali – toliko je britansku tekstilnu industriju zabrinula činjenica da su oni izložili i suvremene strojeve pomoću kojih su brzo i lako mogli u velikim količinama proizvoditi sve te lijepe predmete.
U središtu Kristalne palače nalazila se čuvena fontana, visoka gotovo 9 metara i napravljena od četiri tone ružičastog stakla.
Većina posjetitelja stajala bi, međutim, u redu koliko bi god bilo potrebno da vidi čuveni dijamant, Koh-i-Noor, i to puno prije nego što je postao dijelom kraljevskih dragulja i krune koja se danas čuva u londonskom Toweru. Njegovu je vrijednost bilo nemoguće procijeniti – što je svakako bio glavni faktor koji je privlačio mase do dijela paviljona u kojemu je dijamant bio izložen – no kako se tada još radilo o nebrušenom dijamantu, većina posjetitelja odlazila je razočarana jer nije mogla primijetiti nikakav odsjaj niti bilo kakvu posebnu ljepotu ovog dijamanta, čak i unatoč pokušajima organizatora Velike izložbe da ga obasjaju svjetlom iz plinskih svjetiljki.
Velika izložba 1851. pokrenula je trend velikih svjetskih izložbi koje se od tada redovito održavaju svakih nekoliko godina, no za samu je Britaniju ona predstavljala prekretnicu koja se može opisati kao zlatni period viktorijanskog doba. Po prvi je puta javnost imala priliku na jednom mjestu vidjeti impresivne i dotad nezamislive strojeve ili pak proizvode primijenjene umjetnosti i praktične predmete iz cijelog, mnogima tada još uvijek nedostupnog i dalekog svijeta. Inovacije su išle sve i do same logistike i organizacije, pa se tijekom Velike izložbe prvi puta mogao za samo 1 peni dobiti pristup privatnom toaletu – nešto što je dotad bilo nezamislivo na javnim mjestima – a Kristalna palača imala je i svoju vlastitu policijsku stanicu i ured za izgubljene predmete.
Vodič kroz Veliku izložbu posebno je naglašavao ljepote dijamanta Koh-i-Noor, neprocjenjive vrijednosti, no kako on tada još nije bio izbrušen, posjetitelji zapravo baš i nisu mogli uživati u njegovoj ljepoti.
Viktorijanski period i dalje fascinira mnoge, priče iz viktorijanskog Londona uvijek su popularne a izlošci kojima su se viktorijanci divili 1851. danas se nalaze u muzejima gdje ih promatramo s jednakim divljenjem za inovativnost i praktičnost koju su pokazivali inženjeri viktorijanskog doba. Treba li prstom ukazati na jedan događaj, jedno mjesto i jednu osobu koji ujedinjuju sve ono najbolje vezano uz viktorijansko doba, pojmovi su – Great Exhibition, Crystal Palace i princ Albert!
Komentari