Od Merseybeata do vječnosti

Lučki grad Liverpool indirektno je odgovoran za “eskalaciju” britanskog rocka u ranim šezdesetim jer je svojom tranzitnom ulogom i multikulturalnom klimom predstavljao most između naslijeđa Starog kontinenta i nadolazeće američke glazbe. No, Merseybeat definiran stvaralaštvom lokalnih sastava poput Beatlesa ili Gerry and the Pacemakersa bio je zapravo tek početak…

Lučki je Liverpool najzaslužniji za ekspanziju britanskog rocka prije pedesetak godina, a grad još uvijek uvelike nastavlja živjeti tu svoju tradiciju. Na fotografiji je čuveni pogled na Liverpool i tri građevine poznate pod zajedničkim nazivom "The Three Graces": Royal Liver Building, Cunard Building i Port of Liverpool Building. Zgrada Royal Liver bila je 1911. jedna od prvih zgrada u svijetu koje su bile izgrađene od ojačanog betona. Zgrada Cunarda bila je sve do šezdesetih godina 20. stoljeća sjedište istoimene brodarske tvrtke i polazni terminal za prekoatlantska putovanja njezinih brodova, uključujući i RMS Carpathiju koja je spasila dio unesrećenih putnika s Titanica. (Foto: © Visit Britain)

Liverpool, Merseyside. Ovaj lučki grad, smješten na ušću rijeke Mersey, relativno je novijeg datuma, poprilično mlađi od okolnih urbanih središta. Iako formalno priznat kao naselje još 1207., u doba kralja Johna (Ivana Bez Zemlje), status grada dobija tek nakon građanskog rata, iako ni tada još nije imao baš brojnu populaciju. Stvari se mijenjaju nabolje nakon otkrića parnog stroja i industrijske revolucije, kada Liverpool dobija na važnosti kao luka najbliža ekspandirajućem industrijskom području Manchestera s kojim je tada povezan plovnim kanalom, te prvom međugradskom željezničkom linijom u Britaniji (1830).

Početkom 20. stoljeća Liverpool od gradova kao što su Bristol i Southampton preuzima titulu britanskih pomorskih vrata prema ostatku svijeta, pa tako i prema Americi. Kao takav, postaje mjesto na kojemu dolazi do miješanja i infiltriranja raznih kulturoloških utjecaja, pa tako i glazbenih, što posebno dolazi do izražaja koncem pedesetih godina kada mornari iz prekomorskih zemalja počinju donositi ploče autora kao što su Buddy Holly, Carl Perkins, Link Wray, Tim Hardin, te naravno, onoga kojega zovu kraljem – Elvis Presley. Ta sasvim uobičajena situacija za lučke gradove je Liverpool pretvorila u rasadnik otočke rock glazbe, otvorivši tako vrata pojmu koji će za svega par godina uobličiti u British invasion.

Uz The Beatlese, zasigurno najpoznatije ime iz doba rađanja Mersey scene (poznate i kao Merseybeat) jest kantautor Gerry Marsden, odnosno njegov sastav Gerry and the Pacemakers. Uz nekoliko zaboravljenih hitova koji su visoko kotirali britanskim top ljestvicama u prvoj polovini šezdesetih, zaslužni su i za kultnu i višestruko obrađivanu lokalpatriotsku himnu Ferry ‘cross the Mersey (koju će dvadesetak godina kasnije na svoj specifičan način obraditi i Frankie goes to Hollywood).

Estuarij rijeke Mersey, naime, dijeli uži Liverpool od njegova predgrađa smještenog na poluotoku Wirral (odnosno četvrti Birkenhead), a ako nastavite pratiti obalu još nekih tridesetak kilometara u pravcu juga, izaći ćete iz administrativnih granica Engleske te zakoračiti u mistični Wales. Usput kazano, danas su trajekti na Merseyju bitno reducirani, a Wirral odnosno Birkenhead sa središtem je Liverpoola povezan istoimenom i poprilično frekventnom linijom podzemne željeznice. Ipak, malo nostalgije za šezdesetima nikad nije naodmet…

"The Beatles Tribute Band" ispred ulaska u klub The Cavern: Liverpool, u turističkom pogledu, još uvijek može mnogo toga zahvaliti upravo povezanosti s najpopularnijim bendom svih vremena. (Foto: © Visit Britain)

Kada su se rane 1961., po završetku hamburške gastarbajterske faze Beatlesi vratili u rodni grad, započeli su sa svakodnevnim nastupima u tada relativno slabo poznatom jazz klubu Cavern, točnije u podrumu istoimenog puba. Sastav je malo pomalo izlazio iz anonimnosti, a s rastućom popularnosti smanjivao se i broj nastupa u tom danas već kultnom prostoru.

Posljednji je koncert u The Cavernu odrađen u kolovozu 1963., a u te dvije i pol godine su na njegovoj pozornici nastupili zamalo tri stotine puta – praktički svaki drugi dan! Već iduće godine mijenjaju boravište te zauvijek odlaze iz Liverpoola, odabravši mondeni London kao uporište za svoje buduće poduhvate. Ipak, bez pretjerane frazeologije, Liverpool nikada nije izašao iz legendarne četvorke, a Paulova skladba Penny Lane može biti još jedan doprinos navedenoj tvrdnji!

Skulptura Johna Lennona ispred ulaska u pub The Cavern. (Foto: Maria, Flickr)

Iduće je desetljeće liverpulska scena uglavnom stagnirala, lasnirajući tek neka manje poznata imena. Vjerojatno se izraženo američko rythm’n'blues naslijeđe duboko ukorijenilo u lokalni zvuk, tako da progresivna scena ranih sedamdesetih u tom gradu nikad nije pustila dublje korijene, za razliku od, primjerice, Londona ili Birminghama. No, zato je stihija punka žestoko uzburkala duhove gradske mladeži.

Početkom 1977. javlja se novo ime, sastav Big In Japan, kroz kojeg su prošla neka od ključnih imena ne samo gradske već i općenito britanske glazbene scene (Bill Drummond, Holly Johnson, Ian Broudie, Budgie…). Stoji i jedna često navođena konstatacija, po kojoj su Big in Japan bili supergrupa s inverznim redoslijedom – njihovi su članovi postali megazvijezde tek po raspadu benda, kada su se upustili u neke druge projekte, tek da spomenemo KLF, Dalek I Love You, Echo and the Bunnymen, Frankie Goes to Hollywood i Siouxsie and the Basnhees.

Naročito je zanimljiva životna priča liverpulskog Škota Billa Drummonda koji će po prestanku rada Big in Japan postati manager nove lokalne atrakcije, sastava The Teardrop Explodes, zatim pokretač svima znanih projekata KLF i Dalek I Love You, poznati producent, autor kultnog albuma The Man iz 1987., da bi se pod starije dane smirio u društvu pisaca psihogeografskog usmjerenja (Stewart Home, Iain Sinclair), te uz Marka Manninga supotpisao novelu Kriva pamet (2006., kod nas objavljena u izdanju V.B.Z.-a).

Gotovo svima znan projekt KLF činili su Jimmy Cauty i Bill Drummond (desno). Izvan glazbene industrije liverpulski Škot Drummond poznat je po svojem ekscentričnom ponašanju, poput spaljivanja jednog milijuna funti!

Drummond je možda još poznatiji po svojim ekscesima, primjerice po onoj već legendarnoj svađi s Julianom Copeom – ovaj je dvojac svoje međusobne antagonizme rješavao glazbenim brojevima, tako da je na Copeovu provokaciju, pjesmu Bill Drummond said ovaj odgovorio na isti način, napisavši veselu folk baladu nazvanu Julian Cope is dead (kako već ide; Julian Cope is dead, I shoot’m in the Head…). Poznato je i njegovo ritualno spaljivanje milijun funti, zbog kojeg, koliko je poznato, nije krivično odgovarao, najvjerojatnije zbog nedostatka dokaza.

Copeov prvi sastav, The Teardrop Explodes je još jedno bitno ime na liverpulskoj punk, odnosno post punk sceni. Pokrenut je 1978., nedugo po raspadu prvog Copeovog projekta Crucial Three, također nekoj vrsti supergrupe u kojoj su također bili kantautor Pete Wylie, te Ian McCulloch, budući spiritus movens Bunnymena. Iako su kroz skoro pet godina objavili svega dva albuma (Kilimanjaro i Wilder), znatno su utjecali na zvuk Merseysidea u osamdesetima. Karakterističan zvuk The Teardrop Explodesa je praktički Copeov doprinos, što je postalo očito sredinom osamdesetih na njegovim ranim samostalnim albumima World Shut Your Mouth i Fried (oba iz 1984.).

Naravno, Julian je nastavio svoj glazbeni put, često i prilično svojeglavo mijenjajući stilove i izražaje, što posebno dolazi do izražaja na poluakustičnom albumu Ye Skellington Chronicles (1993.), djelu koje je satkano iz naizgled nedovršenih minijatura prosječnog trajanja oko dvije minute, u kojima se nedvojbeno nazire utjecaj Syda Barretta, tako da ga je moguće promatrati i kao neku vrstu homagea. Danas je Cope jedan od najsvestranijih i najlucidnijih britanskih kantautora, čiji se glazbeni izričaj kombinira s drugim aspektima njegove zanimacije kao što su proučavanje britanske megalitske kulture, krautrock, LSD itd.

The Teardrop Explodes bilo je jedno od ključnih imena liverpulske punk, odnosno post punk scene. Karizmatični Julian Cope na ovoj se fotografiji benda nalazi u sredini.

U vrijeme heydaya The Teardrop Explodesa stasali su i neki značajni, no poprilično degradirani sastavi poput Pale Fountainsa i Icicle Works. Ovi potonji su, predvođeni genijalnim Ianom McNabbom, pomjerili granice punk i post punk trenda u pravcu možda manje energičnog ali zato melodioznijeg izraza, najavivši tako skoru eskalaciju lepršavog elektronskog New Romantics trenda koji će dominirati dobrim dijelom osamdesetih.

U novoromantičarskom će se ozračju posebno istaknuti sastav A Flock of Seagulls koji će pristupu novog desetljeća povremeno vraćati energičnost i direktnost punka, što opet asocira na model korišten od strane još jednog sastava koji se zemljopisno ne uklapa u koncept – londonskog Ultravoxa. Negdje se u to vrijeme javljaju i već spominjani Frankie Goes To Hollywood, gay skupina predvođena bivšim bas gitaristom skupine Big In Japan, Hollyjem Johnsonom. Ovaj će sastav u relativno kratkom razdoblju snimiti dva za glazbenu povijest ne baš značajna ali zato od publike dobro primljena albuma, a samim će glazbenim izrazom zloguko nagovijestiti skorašnju dominaciju plesnog zvuka.

Treći dio ‘sretnog trolista’ jest Dead or Alive, bend predvođen karizmatičnim Peteom Burnsom, čovjekom koji je na Morrisseyjev gest slanja buketa crvenih ruža odgovorio tako što mu je na njegovu manchestersku adresu poslao ni manje ni više nego dvanaest golih mornara. Za melodioznost skrivenu ispod njihovog lepršavog i ritmičnog zvuka zaslužan je gitarist Wayne Hussey, koji će se po napuštanju Dead or Alivea priključiti rodonačelnicima industrial gothica, sastavu The Sisters of Mercy iz Leedsa, a koncem 1985. zajedno s basistom iz Sistersa, Craigom Adamsom, pokrenuti i vlastiti projekt The Mission, poznat i kao The Mission UK.

"Heaven Up Here" drugi je studijski album grupe Echo and the Bunnymen, na kojemu do izražaja dolazi prilično turobna, psihodelična atmosfera.

Neupitno je da su novoromantičarska imena tijekom prve polovice osamdesetih dominirala kako glazbenim ljestvicama, tako i medijima, no to nije spriječilo prodor novovalnih rock sastava, izniklih iz punk prvoboraca iz sredine sedamdesetih. Pored već spominjanog Juliana Copea, bitnu je ulogu odigrao još jedan bivši član Crucial Three; Ian McCulloch, koji još 1978. pokreće vlastiti sastav Echo and the Bunnymen. Kritičari ih odmah svrstavaju uz sastave poput U2 i Simple Minds, te kreiraju kovanicu “trokut Liverpool – Dublin – Glasgow”.

Iako neke poveznice s U2 postoje, usporedba sa Simple Mindsima ne drži vodu, pošto se Bunnymeni nisu pretjerano oslanjali na glam rock naslijeđe, već na Ianove prekomorske uzore, primjerice Loua Reeda, Doorse ili Iggyja Popa. Njihov je gitarski zvuk obojen lagano psihodeličnom, a katkad i prilično turobnom atmosferom, što posebice dolazi do izražaja na drugom albumu, Heaven Up Here (1981.). Nakon nešto svjetovnijeg Porcupinea (1983.), Bunnymeni snimaju na trenutke kičast ali i dalje kvalitetan album Ocean Rain (1984.), čija je izvrsna produkcija odlično upotpunjena gudačkim orkestrom. Nažalost, ostatak karijere sastava, uključujući i reunion iz devedesetih ne donosi ništa već viđeno, osim recikliranja vlastite prošlosti. No, čak ni trenutna McCullochova apatija ne može zamračiti zvjezdane trenutke Bunnymena s početka osamdesetih, trenutke zbog kojih se s pravom može kazati kako taj sastav spada među pet najbitnijih liverpulskih imena!

Brit-pop ekspanzija ranih devedesetih nije ostavila dubljeg traga na lokalnoj sceni, no zato se u drugoj polovici desetljeća javljaju dva sastava koji svoj zvuk temelje na otklonu ka boljoj prošlosti – Clinic i The Coral.

Prvospomenuti svojim eklektičkim pristupom te odbijanjem svrstavanja u neki određeni pravac poprilično podsjećaju na belgijski dEUS. Izraženi i na trenutke distorzirani zvuk električnih orgulja priziva psihodelične pop trenutke kasnih šezdesetih, a klasična rock postava je u određenim trenucima nadopunjena ne baš svakodnevnim instrumentima poput melodike ili ksilofona. Kako bi izbjegli nepotrebne klasifikacije, najbolje je citirati pjevača i gitarista Ade Blackburna, koji je povodom izlaska albuma Winchester Cathedral (2004.) izjavio kako se zvuk benda konačno zaokružio, dok je njihov najveći uspjeh to što ih je unatoč raznim utjecajima nemoguće klasificirati.

S druge strane, The Coral ne izbjegavaju spomenuti imena koja su ih nadahnula, a to su u prvom redu njihovi sugrađani Echo and the Bunnymen te rana, barrettovska faza Pink Floyda. Istina, ovo su tek polazne odrednice, pošto se u glazbi ovog iznimnog i izrazito melodioznog i kreativnog sastava ističu još neki utjecaji; uglavnom naslijeđe prekooceanskih psychodelic-folk sastava poput The Byrdsa, Buffalo Springfielda, pa i The Benda. Još prije objave prvog albuma, NME ih proglašava najvećim nadama britanskog rocka, a status samo potvrđuju izvrsnim ostvarenjima The Coral (2002.) i Magic and Medicine (2003.), koja je producirao jedan od začetnika gradske punk scene sedamdesetih i bivši član sastava Big in Japan, Ian Broudie.

The Coral ne izbjegavaju spomenuti imena koja su ih nadahnula, a to su u prvom redu njihovi sugrađani Echo and the Bunnymen te rana, barrettovska faza Pink Floyda.

Zasad posljednji album The Corala, The Butterfly House, pojavio se sredinom 2010., te odmah zaposjeo same vrhove ljestvica. Unatoč odlasku dugogodišnjeg gitarista Billa Rydera-Jonesa, ovaj uradak zvuči optimistično i svježe, dobrim dijelom i zbog producenta Johna Leckiea, koji je u svojoj dugogodišnjoj karijeri zaslužan za remek-djela poput prvijenca Stone Rosesa, Real Life Magazinea, Empires and Dance Simple Mindsa, Bend Sinister The Falla ili Bullinamingvase Roy Harpera. Uglavnom, sa sedam odličnih albuma objavljenih u manje od deset godina, The Coral uistinu predstavljaju jedno od vodećih britanskih glazbenih imena današnjice, istovremeno vraćajući izgubljenu čast posrnuloj liverpulskoj glazbenoj sceni koja se nažalost zadnjih godina svela na uglavnom površne i često iritirajuće wannabe sastave kao što su Ladytron ili The Wombats.

Na kraju krajeva, Liverpool je nazaslužniji za ekspanziju britanskog rocka prije nekih pola stoljeća pa nema ništa neobično u tome što su lokalni momci iz Wirrala preuzeli titulu vodećeg otočkog sastava. Pojedini su mediji pretjerali povukavši paralele između The Corala i kultne liverpulske četvorke, no uspoređivati njih ili bilo koga drugog sa Beatlesima (ili Kinksima, Stonesima… svodi se na isto) nema smisla, ne zbog nedodirljivosti klasičnih imena, već zbog jednostavne činjenica da je svaki glazbeni sastav unikatan na svoj specifični način. Zadnje desetljeće, eto, pokazuje kako nade ipak ima (koliko god situacija ponekad izgledala bezizlazna), pošto je prije pedesetak godina Merseybeat zasijao plodno polje.

Večernji pogled na obrise Liverpoola i rijeku Mersey. (Foto: © Visit Britain)

Članak je preuzet sa stranica splitskog Radija KL.