“Harry Potter i darovi smrti II”

Bez obzira na to jeste li proteklih 13 godina živjeli u ritmu knjiga i filmova o Harryju Potteru ili tek komercijalno hladno ovaj isprepleteni književno-filmski serijal doživljavate kao jedan od najuspješnijih britanskih izvoznih proizvoda svih vremena, kraj epske priče uz koju su se zabavljale generacije mladih i odraslih gledatelja značajan je trenutak. Obožavatelji priča o čarobnjaku i magiji iz Hogwartsa dočekali su filmsko finale kakvom su se nadali, no i one koji su s nešto manje emocija i žara pratili borbu dobra i zla očekuje film vrhunske produkcije pod redateljskom palicom Davida Yatesa i uz niz glumaca koji naprosto briljiraju: sklon sam Alana Rickmana proglasiti najboljim glumcem serijala, premda znam da ima i srčanih obožavatelja Ralpha Fiennesa koji su s nestrpljenjem čekali ovaj posljednji, osim film u nizu…

Kako uopće reći konačno “zbogom” i pozdraviti se s nečime s čime su mnogi od nas živjeli točno deset godina? Toliko je mnogo vremena prošlo od trenutka kada se filmski Harry s kolicima za prtljagu, prilično sumnjičavo zaletio kroz zid na željezničkom kolodvoru King’s Cross ne bi li došao do perona 9 3/4.

Deset godina bilo je, naime, potrebno i J. K. Rowling da izda svih sedam nastavaka knjiga kao i filmskoj industriji da snimi osam filmova najuspješnijeg filmskog serijala u povijesti. Što se djece tiče, posve je prirodno da svaka generacija ima svoje priče s kojima živi i odrasta a koje potom često budu i zaboravljene, no ono što je postalo specifičnim za Harryja Pottera – definitivno jedan od najuspješnijih britanskih izvoznih proizvoda svih vremena – činjenica je da su u filmskom serijalu podjednako, ako ne i puno više, uživali upravo odrasli. Dok su knjige bile podjednako čitljive i pristupačne svim generacijama čitatelja, nije teško pronaći argumente zbog kojih je filmski serijal zapravo vrlo brzo, već nakon drugog ili trećeg nastavka, primarno “ciljao” na stariju publiku.

Mnogima od nas mnogo se toga također promijenilo tijekom dugačkog životnog razdoblja kakvo je jedno desetljeće (barem je tako bilo u mom slučaju – ali siguran sam da situacija nije bitno različita niti kod vas!) pa će vjerojatno nerijetki fanovi Harryja Pottera s pravom ustvrditi da su avanture (nekoć malog) čarobnjaka obuhvatile, a možda čak i značajno obilježile velik dio njihovih života.

I dok J. K. Rowling nastavlja raditi na web projektu Pottermore koji bi trebao predstavljati nadopunu knjiga i filmova te njihovu ekstenziju u online svijet, pred nama se, nešto više od pola godine nakon prvog nastavka, našao i drugi nastavak “Harryja Pottera i darova smrti” – konačno finale cijelog filmskog serijala. Finale kojem je nemoguće ne pristupiti emotivno, imajući u vidu priču koja nas je okupirala i privlačila više od jednog desetljeća!

Mnogo toga promijenilo se i za samog Harryja otkako smo ga gledali prvi puta u “Kamenu mudraca”, sada već daleke 2001. Glumačka je postava ostala ista (razbijajući u konačnici vrlo uspješno sve predrasude i skepsu oko toga da stvari neće funkcionirati kada glumci odrastu – naprotiv, Harry je odrastao i stario zajedno sa svim gledateljima, stvarajući tako dodatnu emocionalnu poveznicu fanova s glavnim junakom), ali na čelnom su se mjestu smjenjivali redatelji, producenti, skladatelji filmske glazbe, čineći svaki od filmova na svoj način specifičnim. I odvlačeći ga zapravo sve više prema nečemu što se prikazuje na ponoćnim premijerama i u večernjim terminima, a manje na nedjeljnim matinejama.

Cjelokupno je finale filmskog serijala – “Princ miješane krvi”, “Darovi smrti I” i, dakako, “Darovi smrti II” – povjereno britanskom redatelju Davidu Yatesu koji je tu završnu trilogiju odradio usklađeno, dosljedno i zapravo s vrlo mnogo šarma, iako se nekima možda i nije svidjela mračna atmosfera u “Princu miješane krvi” ili mnogo emotivniji, zahtjevniji prvi nastavak “Darova smrti”. Konačni je dojam da nas je Yates ipak majstorski vodio prema velikoj završnici koju gledamo u kinima ovih dana te da je atmosfera u prethodna dva nastavka uvelika bila usklađena s onim kakvu je priča što ju je napisala Rowling tražila.

Povrh svega, promatra li se cijela Yatesova trilogija, nije preuranjeno zaključiti kako je ona vrlo uspješno prenijela poruku da svaka pobjeda nosi svoju cijenu, a da u slučaju Pottera i njegovog društva iz Hogwartsa cijena može biti i prilično visoka; serijal, kao što će znati oni koji su čitali knjige J. K. Rowling, ne završava potpunim happy endom pa je stoga atmosfera koju je Yates postupno stvarao prethodnim nastavcima zapravo posve odgovarajuća. Atmosfera kojom dominiraju hladni prostori, mračni predjeli Velike Britanije ili u najmanju ruku barem oblačno vrijeme koje sa sobom donosi potpunu odsutnost živih boja, postala je svojevrstan redateljski “potpis” Davida Yatesa koji je konzistentno prisutan kroz sva tri posljednja filma ovog serijala.

Za posljednji (?) povratak Daniela Radcliffea (Harry Potter), Emme Watson (Hermione Granger) i Ruperta Grinta (Ron Weasley) na filmsko platno – barem u sklopu ovog tima – Yates se pobrinuo da uistinu ima sve elemente onoga što inače nazivamo blockbusterima. Premda je ovo najkraći od svih nastavaka u serijalu (“Harry Potter i darovi smrti II” traje “samo” 130 minuta), većina glavnih likova s kojima smo se družili tijekom svih ovih godina dobila je ipak značajnu minutažu u filmu, a njihovi glumci konačnu priliku da izvuku maksimum iz likova koje su utjelovljavali svo ovo vrijeme.

Iako je glavni glumački trojac nedvojbeno odlično sazrio u profesionalnom smislu, iskusne je veterane ipak bilo teško zasjeniti: Alan Rickman kao profesor Severus Snape dosljedno je odrađivao sve dosadašnje filmove na najvišim razinama, a njegova je uloga u velikoj završnici emotivna i upečatljiva. Količina emocija koje su viđene u flashbacku na vremena dok je Harry još bio dijete i u samoj sceni Snapeova kraja u ostavi za čamce podno Hogwartsa vjerojatno nadmašuje emocije koje su u ovu priču donijeli mnogi drugi likovi.

U globalu, promatrajući sve nastavke, mnogi će se vjerojatno složiti s tvrdnjom kako je upravo Rickman odigrao najzapaženiju ulogu te ima najviše razloga biti zadovoljan odrađenim poslom na razini cijelog serijala. Njegov je tragičan lik – možda i ključan u cijelom serijalu, možda i važniji od samog Harryja, možda i pripovjedački pa i filmski puno zahvalniji – za iskusnog glumca kakav je Rickman predstavljao zaista cijelo more kreativnih mogućnosti i prilika za dokazivanjem i uvjerljivom glumom. Ako je ovaj posljednji nastavak nečiji show, nije ga teško proglasiti Rickmanovim.

I sam Yates također je prepun riječi hvale za Alana Rickmana:

To kako Alan izgovara riječi, ali i kako koristi tišine između njih, apsolutno je slasno. Nikad nisam surađivao s glumcem koji može izgovoriti tekst sporije od Alana. Natjera vas da čujete svaku riječ, svaku pauzu, svaki dah, i onda ne možete dočekati da čujete što slijedi.

Fanovi Helene Bonham Carter vjerojatno će, međutim, biti prilično razočarani što je njezina Bellatrix Lestrange nažalost jedan od rijetkih likova koji nisu dobili priliku zasjati u ovom, posljednjem filmu serijala: njezina je uloga gotovo posve sporedna, što je šteta budući da ne nedostaje dokaza na filmskoj traci koji mogu posvjedočiti tome koliko se Bonham Carter dobro snalazi u “crnim” ulogama negativki. Bellatrix gotovo da i nema značajnog utjecaja na konačni obračun Voldemorta i Harryja, niti zapravo dobiva šansu biti uistinu zla u bitci za Hogwarts.

Ipak, u svoj je toj mračnoj atmosferi kojom odišu posljednji nastavci “Harryja Pottera” ostalo mjesta i za trenutke humora – a jedan takav povjeren je upravo njoj. Pred Helenom Bonham Carter našao se, na samom početku filma, zadatak kako odglumiti nelagodu koju bi dobra Hermione osjetila da se osjednom nađe u cipelama arogantne i zle Bellatrix dok tako pokušava provaliti u banku Gringotts.

Upravo banka Gringotts s tehničke je strane ovog filma prva scena koja je zahtijevala značajnu investiciju u izgradnju scenografije. Ovu banku kojom upravljaju goblini nismo posjetili već prilično dugo – još od prvog filma, “Kamena mudraca”, a tada su te scene bile snimljene australskom konzulatu u Londonu. Budući da su “Darovi smrti II”, barem što se Gringottsa tiče, prilično destruktivni, snimanje u australskom konzulatu ovoga puta nije bila opcija pa je cijela glavna prostorija banke, zajedno s impresivnim mramornim stupovima, mramornim zidovima, mramornim podom i mramornim šalterima, iznova izgrađena u studijima Warner Brosa koji će od sljedećeg ljeta biti i otvoreni za javnost. U kinu Gringotts uistinu djeluje respektabilno – s goblinima koji svakog posjetitelja gledaju podozrivo i s visoka – pa bi i posjet samoj scenografiji za fanove Harryja Pottera mogao biti pamtljiv doživljaj.

Slično, međutim, nije bilo moguće izvesti s Hogwartsom: u ranijim su ga nastavcima “glumili” stvarni dvorci poput Alnwicka ili su scene, pak, snimane na drugim lokacijama širom Britanije, poput opatije u Lacocku koja je često (pa i u ovom nastavku) glumila hodnike Hogwartsa, ali u “Darovima smrti II” gotovo cijeli Hogwarts stvoren je korištenjem kompjutorske grafike i posebnih efekata. To je prvi put da je redatelju na raspolaganju stajao potpuno digitalni dvorac, omogućavajući mu da radnju i akciju smjesti u bilo koji njegov kutak.

Odlučite li pogledati 3D ili IMAX verziju filma, vjerojatno ćete stoga iz kina izaći baš s dojmom da ste ovaj put vidjeli više Hogwartsa nego u ranijim filmovima. Produkcijski standardi cijelog serijala oduvijek su bili na izuzetno visokoj razini, a nekim čudom Yates i ekipa u osmom nastavku uspijevaju otići još i korak dalje. Gotovo da je teško povjerovati kako je tako nešto bilo i moguće kada je cijeli serijal bio produkcijski besprijekorno odrađen, ali eto – final touch i u vizualnom je pogledu vrhunac ove cijele priče.

I, dok baš svi likovi uz izuzetak Voldemorta (Ralph Fiennes, za kojega će mnogi s pravom utvrditi kako je ova uloga bila kao skrojena za njega pa stoga neću trošiti riječi na to koliko ju je savršeno odigrao) u svom tom kaosu oko finalne bitke pokazuju kako imaju i svoje svjetle i svoje mračne strane, negdje iz pozadine kao da se glavnim junacima posve ravnopravno pridružio Neville Longbottom (Matthew Lewis). On u posljednjem nastavku igra možda čak i značajniju ulogu od pomalo suzdržanih Hermione i Rona koji se za trenutak mogu učiniti fokusiranijima na svoju vlastitu vezu (u nastajanju) no na problem pronalaženja horkruksa i pomoć Harryju u njegovom finalnom obračunu s Voldemortom. Nitko – dakako, od onih koji nisu čitali knjige J. K. Rowling – ne bi niti pomislio da će upravo lik Nevillea Longbottoma u konačnici odigrati tako značajnu, hrabru ulogu, što je bila prilika i Lewisu da glumački zasja.

Jedna od rijetkih zamjerki koje se uopće mogu izreći Yatesu za “Darove smrti II” zapravo ponajviše ide za nedostatkom karakterizacije pojedinih likova – možda se iz nekih priča u posljednjem nastavku moglo izvući i ponešto više nego što je to učinjeno (kratko ali zanimljivo pojavljivanje obitelji Malfoy nešto je na čemu se, možda, moglo i više poraditi). Sada, nakon odgledanog drugog nastavka, nema nikakve dvojbe kako je posljednja knjiga J. K. Rowling uistinu zaslužila biti podijeljenom u dva filma – bilo bi naprosto nemoguće vjerno prenijeti radnju i poruke u samo jednom cjelovečernjem filmu – ali poneka dodatna minuta ne bi pretjerano produžila konačni nastavak u kojemu ionako nema gotovo ništa što bi trebalo bacati van.

Lijepo je, međutim, već i to što su svojim povratkom priče u Hogwarts neki omiljeni sporedni likovi iz ranijih dijelova serijala, uvelike zapostavljeni u većini filmova koji su činili središnjicu priče, sada dobili novu priliku da šarmiraju publiku – tu ponajprije mislim na Maggie Smith u ulozi profesorice Minerve McGonagall koja je i sama “odgovorna” za nekoliko duhovitih i simpatičnih trenutaka usred svog tog zla koje je zadesilo Hogwarts.

Michael Gambon također se vratio kao Albus Dumbledore, pa ako je već potrebno odabrati jednu jedinu izjavu po kojoj bi trebalo upamtiti starog i iskusnog čarobnjaka, tada je to sasvim sigurno njegov kratak dijalog s Harryjem na onome što Harry doživljava kao “nebeski” željeznički kolodvor King’s Cross. “Je li ovo stvarno ili je sve samo u mojoj glavi?”, upitat će Harry. “Ako je sve u tvojoj glavi, zašto bi to moralo značiti da nije stvarno”, Dumbledoreov je pamtljivi odgovor oko kojega se zaista moguće zamisliti neko dulje vrijeme.

Najslabiji su trenutak filma zapravo – barem u pogledu uvjerljivosti – posljednje dvije, tri minute, dodatak nazvan “19 godina poslije”. Ne samo zbog činjenice da Radcliffe, Watson i Grint ipak baš još ne mogu glumiti tridesetgodišnjake – čak niti vrhunska šminka filmskih majstora tu im ne može pomoći, jednostavno izgledaju posve neuvjerljivo kao očevi i majke – već i zbog činjenice da optimističan kraj filma ponešto narušava atmosferu ovog i prethodna dva Yatesova nastavka.

Iako je, naime, “19 godina poslije” dio konačne priče J. K. Rowling, ne mogu se nikako oteti dojmu kako bi “Darovi smrti II” bili upečatljiviji te kako bi poslali mnogo dublju, trajniju poruku da su odrezani prije toga dodatka – u trenutku kada Harry, Hermione i Ron pobjednički stoje usred posve razrušenog Hogwartsa, podsjećajući nas još jednom na visoku cijenu ove pobjede. Učinilo bi to kraj filma ponešto depresivnijim, no te su završne scene u kojima Harry lomi najmoćniji čarobni štapić na svijetu – Bazgov štapić, baca ga u ponor i osvrće se oko sebe gledajući kaos i destrukciju koji su zadesili Hogwarts ipak mnogo moćnije od još jednog prolaska kroz zid do perona 9 3/4 na King’s Crossu i sjedanja njihovih potomaka i neke nove generacije čarobnjaka u Hogwarts Express.

Prije nego što se uputite u kino pogledati ovaj film, očekuje vas ipak ne posve jednostavna odluka – koju od tri verzije gledati? Na raspolaganju su “obična” dvodimenzionalna, potom 3D verzija te, konačno, 3D film u IMAX verziji. Upravo sam IMAX verziju “Darova smrti II” gledao na hrvatskoj premijeri prošloga tjedna, a usporedbe radi, nekoliko sam dana kasnije također pogledao i “običnu” inačicu u klasičnom formatu. Možda netko smatra kako su 3D i IMAX filmovi čisto izvlačenje dodatnog novca od gledatelja, no u slučaju “Harryja Pottera i darova smrti II”, gledanje IMAX verzije uistinu se isplati!

Razina detalja koje je moguće primijetiti u fantastično digitaliziranom Hogwartsu ili, primjerice, Hogsmeadeu (gdje možete pročitati sadržaj potjernice za Harryjem, što je nemoguće učiniti u običnom kinu), upotpunjena s neusporedivo boljom zvučnom slikom, svakako govore u prilog IMAX ili barem 3D verzije. Barem ukoliko ste pravi fan i želite završiti ovu odiseju na pamtljiv, upečatljiv način, gdje gotovo da postoje scene kada ćete se zaista osjećati kao da ste u središtu priče.

O filmskoj se glazbi također rijetko piše, no Alexandre Desplat uspio je u prvim mjesecima ove godine skladati te s Londonskim simfonijskim orkestrom i odsvirati prateću glazbu koju je jednostavno teško ne primijetiti – ovo je baš jedan od onih filmova kada glazba ide ruku pod ruku s atmosferom filma i radnjom te i sama nosi prilično veliku emotivnu snagu. Godinama se nagađalo da će se čuveni skladatelj filmske glazbe John Williams, inače autor glavne teme, ponovno vratiti i skladati za posljednji nastavak, no unatoč tome što je i on sam izrazio želju da glazbom poprati zadnji film, vremenski su se rasporedi jednostavno razišli i Williams nije mogao raditi na ovom projektu. Bilo bi, međutim, potpuno nepravedno reći da je Desplat zamjena za Williamsa – Francuz koji je glazbom popratio i prvi nastavak “Darova smrti” svoj je posao odradio možda i bolje no što bi to učinio sam Williams.

U trenutku kada se na platnu pojavi prvi završni titl, teško je povjerovati da se uistinu radi o kraju jednog dugačkog, lijepog putovanja za većinu gledatelja. Mnogi će biti istovremeno i sretni zbog optimističnog kraja i tužni zbog toga što se zaista čini kako bi Rowling mogla isproducirati još intrigantnih, uzbudljivih nastavaka priče koje bi, eto, baš Yates mogao uvjerljivo pretakati u filmske verzije. Zasigurno nije bilo lako kroz čak 8 nastavaka držati produkcijske vrijednosti i kriterije na ovako visokoj razini – osam blockbustera zaredom! No, kao što to često biva, možda je i najbolje stati u trenutku kada su stvari na vrhuncu, a u posljednjem nastavku ove filmske sage – one uistinu i jesu tamo.

Teško se oprostiti s filmskim Potterom ponajprije zbog činjenice da smo se s tom pričom družili deset godina, gledajući pritom glavne glumce kako odrastaju i proživljavaju svoju transformaciju iz klinaca u uspješne odrasle glumce (Radcliffe trenutačno nastupa u mjuziklu na Broadwayu pa, čini se, neće imati problema s tranzicijom u ne-potterovski glumački svijet). Tu emocionalnu poveznicu s ovim, ipak najuspješnijim filmskim serijalom svih vremena, čak niti najžešći kritičari pisanja Rowlingove ili mrzitelji katkada i previše aktivne filmske produkcije koja sve želi komercijalizirati i izvući najviše novaca iz gledatelja jednostavno ne mogu pobijati: mnogi su, više ili manje, godinama živjeli s Potterom i ovom pričom, navijali u utakmicama metloboja, počeli učiti latinska imena čarolija koje je Rowling osmislila i stvarati alternativne scenarije ili teorije koje bi Rowlingova mogla istražiti u budućim knjigama, postavši time i sami dijelom radnje na onoj razini koja se događa samo kod najbolje smišljenih priča.

Ogromna online zajednica možda će se početi okupljati oko budućeg projekta Pottermore, ali teško da će išta osim knjiga i filmova uspjeti nadopuniti prazninu koja ostaje nakon što je ova priča dovršena. To je prostor koji će, vjerojatno, i dalje nastaviti popunjavati prijateljstvo koje je se u međuvremenu rodilo između brojnih fanova, a ako postoji neka središnja nit koju je Rowling provukla kroz svih sedam knjiga tada ona gotovo sasvim sigurno ima mnogo veze baš s prijateljstvom.

Na kraju, gotovo da i nije potrebno preporučivati “Harryja Pottera i darove smrti II”: pravi su fanovi već odgledali film na ponoćnoj premijeri ili to upravo čine u ovim prvim danima njegova prikazivanja. Oni ostali ionako neće gledati tek drugi dio filma već će nezainteresirano odmahnuti rukom na spomen ovog velikog finala. Ipak, “Darovi smrti II” vrhunski su filmski uradak u kojemu produkcijski tim s kojim smo se družili deset godina nije ništa prepustio slučaju – niti jedna sekunda filma nije višak, niti jedna scena nije tamo bez razloga. Koliko god možemo biti tužni što je priča došla svome kraju, toliko možemo biti i zadovoljni što je – u filmskom pogledu – to napravljeno na zaista vrhunskoj razini.