Osvrt: Neredi u Londonu

Neredi u Londonu i drugim engleskim gradovima obilježili su protekli tjedan. Mirni se prosvjed prošle subote ubrzo pretvorio u niz večeri i noći tijekom kojih su arogantni vandali i kradljivci terorizirali mnoge londonske četvrti, uništavajući ponajprije privatnu imovinu i male tvrtke koje su im se našle na putu, te masovno pljačkajući atraktivne dućane poput onih s elektroničkim proizvodima i sportskom opremom. Pojavile su se paralele koje su usporedile zbivanja u Engleskoj s onima prošlog proljeća na sjeveru afričkog kontinenta, a uloga društvenih mreža i način postupanja londonske Metropolitan policije također su se našli pod povećalom javnosti u svjetlu inicijalne mlake reakcije. Unatoč svemu tome, baš kao što obično biva u Britaniji, duh građana nije pokleknuo pred terorom manjine pa je na površinu isplivao i tipični britanski humor…

Britanski premijer David Cameron ispred prodavaonice namještaja u Croydonu koja je potpuno izgorjela. Taj je obiteljski biznis postojao od druge polovice 19. stoljeća, preživio je dva svjetska rata i brojne terorističke prijetnje glavnom gradu, ali su ga do temelja paljenjem uništili tinejdžeri prošloga ponedjeljka navečer. (Foto: Ured britanskog premijera)

Ne živim u Ujedinjenom Kraljevstvu; poput mnogih, ovotjedne sam nerede u Londonu i drugim engleskim gradovima pratio ponajviše putem televizije i internetskih portala britanskih dnevnih novina, stoga je teško pisati o samoj atmosferi u zahvaćenim područjima budući da je nisam doživio iz prve ruke. I u hrvatskim su se medijima mogli čuti komentari koji su povlačili paralele između onoga što se ovog proljeća događalo u Africi – stvarna revolucija potaknuta, zapravo omogućena društvenim medijima – i prosvjeda koji su prošle subote, 6. kolovoza, započeli u Londonu nakon što je policija ubila Marka Duggana.

Prvi mirni prosvjed ubrzo se pretvorio u čistu pljačku i kriminal, pa koliko je god lako na prvu loptu povlačiti paralele s ovogodišnjim afričkim revolucijama, toliko je lako te paralele i pobiti: građani sjevernoafričkih zemalja suočili su se s diktatorskim režimima koje su željeli svrgnuti, dok su sudionici londonskih nereda – prilično je to jasno – krenuli u vandalski pohod i uništavanje tuđe imovine bez ikakvog razumnog povoda. Ubrzo je postalo očito da je ono što se događa na ulicama Londona čisti kriminal i masovna pljačka, te da ponajmanje veze ima sa željom za političkim promjenama ili bilo kakvom društvenom revolucijom ili pritiskom. Ako netko u to još nije uvjeren, dovoljno je pogledati, primjerice, snimku iz Birminghama gdje uličnim neredima i provalama u trgovine upravlja lokalni mafijaški boss.

Revolucija i borba protiv vlasti? Ne, borba za novi TV

U jednoj od najstarijih svjetskih demokracija prilično se dobro zna gdje možete prosvjedovati da bi vas se čulo i vidjelo (gotovo se nemoguće zateći u Londonu a da ne bude nekog prosvjeda na Parliament Squareu), dok se bezočno i bezrazložno razbijanje tuđih kuća, paljenje obiteljskih biznisa koji postoje stoljećima te prijetnje osobama koje samo pokušavaju zaštititi svoju imovinu i živote teško mogu nazvati ikakvim prosvjedom. Na kraju krajeva, i sam London i cijelo Ujedinjeno Kraljevstvo svake godine doživljavaju niz posve mirnih, nenasilnih prosvjeda koji jasno uspijevaju prenijeti poruku onih što demonstriraju; ovo nije zemlja nedemokratske, diktatorske vlade gdje bi se stvari trebale nasilno rješavati u revoluciji na ulicama kao na sjeveru Afrike.

Čak i kada stvari u Ujedinjenom Kraljevstvu završe s razbijenim staklima i nalaze se na rubu anarhističkih prosvjeda – kao što je to lani bio slučaj sa studentskim prosvjedima zbog povećanja školarina na fakultetima, a kojom prilikom je stradalo sjedište Konzervativne stranke – posve su jasni cilj i poruke takvih prosvjeda. Mirni su prosvjedi dio britanske kulture i demokratskog dijaloga već stoljećima.

Nikakvih takvih poruka ovoga puta nije bilo. Da se događaji iz proteklih sedam dana teško mogu nazvati nekim drugim imenom osim drske, arogantne i proračunate masovne pljačke i ciljane destrukcije u kojoj su oportunistički sudjelovali mladi iz svih slojeva društva lako je zaključiti već i iz popisa trgovina koje su u pravilu bile oštećene u svim ulicama koje su zahvatili neredi: krala se elektronička oprema iz lanca Currys (masovno se bježalo s plazmama, prijenosnim računalima, bilo čim vrijednim), mobiteli iz Carphone Warehousea i T-Mobilea, sportska oprema i tenisice iz sportskih dućana. Nije pritom nimalo čudno da niti jedna knjižara Waterstones nije nastradala, makar se nalazila i neposredno uz posve razvaljeni Currys: izgleda li vam itko koga ste ovih dana mogli vidjeti na snimkama što ih Metropolitan Police objavljuje na Flickru kao intelektualac koji bi radije pročitao knjigu o uspjelim i neuspjelim revolucijama nego opljačkao dućan kad se već stvorila prilika? Dakako, oportunisti koji su odlučili krasti kad se već krasti može, svakako će radije ukrasti novi televizor nego napuniti svoj ruksak tvrdo ukoričenim knjigama.

To da “mogu činiti što žele” (a čini se da samo žele ukrasti plazmu ili nove tenisice) jedina je poruka koju su kradljivci s londonskih ulica zapravo uspjeli prenijeti široj javnosti ovih dana; sociolozi će vjerojatno još tjednima i mjesecima raspravljati oko povoda i društvenih situacija koje su dovele do ovog divljanja po engleskim gradovima i kaosa koji traje već nekoliko dana, ali uistinu je teško i nategnuto reći da se netko borio za bolju Britaniju i protestirao protiv vlade tako što je krao plazme od 42 inča, igre za PlayStation ili trenirke. Drskosti pritom nije bilo kraja pa je, uz inicijalno suzdržanu policiju, čak bilo dovoljno vremena za isprobavanje tenisica i spontano organiziranje stajanja u redu kako bi na blagajni svi mogli ukloniti zaštitu protiv krađe. I sam pogled na galeriju slika na Flickru dovoljan je da se zaključi kako su mnogi bili toliko arogantni da su se u pljačku uputili bez ikakve maske, smatrajući kako nije vjerojatno da će ikada biti identificirani, a čak i podatak da su neke uhićene djevojke koje su uhvaćene u krađi zapravo iz dobrostojećih obitelji potkopava teoriju o socijalnim nejednakostima kao ishodištu nereda.

Operacija “Šalica čaja”

"Ostanite mirni i pristavite čajnik": tipično britanski duhovit odgovor na kritične i krizne situacije. "Operacija: Šalica čaja" zavladala je društvenim mrežama, Facebookom i Twitterom, kao odgovor na divljanje "prosvjednika" Londonom i drugim engleskim gradovima.

Jedan od razloga zašto volim Britaniju, njezinu kulturu, duh i mentalitet ljudi, može se pronaći i u načinu na koji su obični građani reagirali na val nasilja koji je ovoga tjedna zahvatio London, a kasnije i druge gradove: učas su, putem Twittera, organizirani “odredi za čišćenje” koji su se s metlama, vrećama za smeće, rukavicama i ostalom opremom pojavljivali u svakom kvartu ili gradu kojemu je trebala pomoć. Koliko je projekt samoorganiziranja građana “Riot Cleanup” uspio, najbolje zapravo pokazuje podatak da su ekipe dobrovoljaca bile na terenu i uklanjale staklo i druge otpatke s londonskih ulica u zahvaćenim kvartovima prije nego što se David Cameron uopće stigao vratiti s godišnjeg odmora i dati svoju prvu izjavu ispred ulaza u Downing Street 10 nakon održanog sastanka u sobi za krizne situacije, COBRA.

Kada se gradonačelnik Boris Johnson nakon hitnog povratka s odmora napokon pojavio u jednom od destrukcijom zahvaćenih londonskih kvartova, okupljeni građani počeli su mu skandirati “A gdje je tvoja metla?”. Britanski humor, u teškim situacijama, ipak u svojem najboljem izdanju! Osim timskog duha i zajedništva pokazanog ovom akcijom čišćenja, te se večeri na Facebooku i Twitteru odvijala i duhovita virtualna operacija “Šalica čaja” (Operation Cup of Tea) koja je sve pozivala da se u 20:30 opuste na tipično britanski način, uz šalicu čaja, umjesto da stvaraju nerede.

Brojne fotografije zgrada u plamenu i nereda na ulicama Londona, Manchestera, Birminghama, Bristola i drugih gradova prije nekoliko su dana tako zasjenjene fotografijom koja se poput virusa proširila svim news siteovima i društvenim mrežama: na nasilje i destrukciju, građani su uzvratili formiranjem vojske naoružane metlama. Londončani su već generacijama navikli na krizne situacije, mnoge i daleko teže od prosvjeda koji su ovaj tjedan zadesili njihov grad: mnogi se još uvijek sjećaju Blitza, terorističkih napada IRA-e i napada na London 7. srpnja 2005. Kao i mnogo puta do sada – a ovaj put uz pomoć društvenih mreža – građani su pokazali visoku razinu duha, zajedništva i solidarnosti. Prilična je šteta učinjena imidžu Londona jer je stjecaj okolnosti baš htio da se ovih dana u metropoli nađe dvjestotinjak predstavnika Međunarodnog olimpijskog odbora koji su navratili u inspekciju provjeriti kako teku pripreme za Olimpijske igre 2012., no policijske lekcije naučene ovih dana vjerojatno će doprinijeti povećanju sigurnosti i tijekom samih igara.

Fotografije zgrada u plamenu obišle su svijet, ali ona koja ih s lakoćom može sve zasjeniti pokazuje zajedništvo i solidarnost: vojska građana naoružana metlama samostalno se prihvatila čišćenja londonskih ulica nakon nereda u ponedjeljak.

Policija i zajednica

Promatrajući stvari s kontinenta, može se učiniti pomalo nejasnim zašto je londonska policija (Metropolitan Police), najveća policijska snaga u državi koja ima ogromno iskustvo u obuzdavanju nereda i osiguravanju velikih događaja, u startu tako blago reagirala prema prosvjednicima. Dok ovih dana traju rasprave između vladina kabineta i čelništva policije oko toga je li postupljeno ispravno kad su neredi krenuli, činjenica jest da britanski model policije u zajednici već 180 godina funkcionira baš po tom principu – policing with the community.

Određene su metode koje su inače posve uobičajene za suzbijanje nereda u drugim zemljama – poput gumenih metaka i vodenih topova – u Ujedinjenom Kraljevstvu gotovo posve nepoznate (uz izuzetak policijskih aktivnosti u Sjevernoj Irskoj) te ih policija nerado koristi dok postoje druga sredstva. No, plastični su se štitovi i policija na konjima u prvim danima londonskih nereda pokazali nedovoljno učinkovitima, a pitanje je i nije li policija pristupila prema vandalima i pljačkašima kao prema prosvjednicima, umjesto da ih tretira kao čisti ulični kriminal i razboništvo.

Nisu stoga čudili niti brojni pozivi građana putem društvenih mreža da se u cijelu priču uključi vojska prema kojoj bi se vandali sasvim sigurno drugačije postavili: konj i oklopno vozilo nisu baš ista stvar. Situacija u Londonu počela se smirivati tek kad se na ulici našlo više od 16.000 policajaca, a David Cameron danas najavio nultu toleranciju prema kriminalu na ulicama, no Metropolitan Police morat će dobro razmotriti je li to velika policijska prisutnost sigurnosni model kojime mogu osiguravati i Olimpijske igre za manje od godinu dana, kada će London uistinu postati središte svijeta.

"I love Peckham": izlog jedne trgovine u Peckhamu pretvoren je u zid s porukama građana nakon što su londonski neredi zahvatili i tu četvrt na jugu grada.

Uloga društvenih mreža u organiziranju “prosvjeda”

Za razliku od afričkih revolucija, neredi na ulicama Londona nisu primarno organizirani putem Facebooka i Twittera. Više od trećine mladih u Ujedinjenom Kraljevstvu kao svoj preferirani mobilni uređaj koristi BlackBerry, ponajviše zbog mogućnosti besplatne razmjene poruka putem BlackBerry Messengera. BlackBerry Messenger specifičan je zbog kriptirane komunikacije i mogućnosti jednostavnog slanja poruka na velik broj primatelja, a kako se ne radi o javnom kanalu komunikacije, policija organizatorima nereda nije tako lako mogla ući u trag kao kada bi poruke bile ostavljene na društvenim mrežama. Research In Motion, kanadska tvrtka koja stoji iza BlackBerryja, jedina je koja raspolaže ključem pomoću kojega bi, teoretski, bilo moguće dešifrirati komunikaciju obavljenu putem BlackBerry Messengera.

David Cameron u jednom od obraćanja najavio je i obračun s onima koji društvene mreže te servise poput BlackBerry Messengera koriste za poticanje nereda, na što su mnogi svjetski mediji odmah reagirali postavljajući se u obranu “slobode govora”. Moram prilično jasno reći da se s mnogima od tih osvrta čiji su autori zabrinuti za slobodu govora jednostavno ne slažem. Štoviše, prilično je ironično da oni koji su u ovom trenutku zabrinuti za tretman “slobode govora” u Britaniji (ili bilo gdje drugdje u svijeti) zapravo ne razumiju koncept te slobode koja sa sobom nosi i određenu odgovornost.

To znači da je pozivanje na nerede – putem Facebooka, Twittera, BlackBerry Messengera, ali i lijepljenjem plakata po gradu ili distribucijom letaka – aktivnost koja se u konačnici može smatrati kriminalnom jer, kao što smo vidjeli ovaj tjedan, lako završava uništavanjem imovine i (najgore) ljudskim žrtvama kojih je bilo i sada. Sloboda govora znači da na društvenim mrežama možemo reći što god želimo, ali i da za te riječi valja preuzeti odgovornost. U krajnjem slučaju, tada kada se sloboda govora koristi za poticanje na nasilje i destrukciju – što se dogodilo ovih dana – tada počinitelji tih djela moraju biti spremni na odgovarajuće zakonske posljedice.

Sloboda govora svakodnevno funkcionira na Speakers’ Corneru pa nema razloga da drugačije bude i na društvenim mrežama, no kada biste na sjeveroistočnom uglu Hyde Parka pozivali na ubojstvo ili pljačku, policija bi, sasvim sigurno, vrlo brzo porazgovarala s vama – naročito u slučaju da netko kasnije odluči poslušati vaš poziv te, potaknut njime, i počini kazneno djelo. Zašto bi odgovornost koju sloboda govora neizbježno nosi sa sobom u slučaju korištenja društvenih mreža i elektroničkih komunikacija imala drugačiju težinu nego u “stvarnom životu”?

Hoće li Twitter, Facebook i Research In Motion na bilo koji način surađivati s policijom kako bi se onima koji koriste ove servise za poticanje na nasilje ograničio pristup društvenim mrežama nije nešto što bi trebalo zabrinuti one koji žive u skladu sa zakonom. Ne postoje razlozi zbog kojih bi se britanska ili svjetska javnost trebala zabrinuti za institut “slobode govora” nakon što se premijer Cameron osvrnuo na problematiku društvenih mreža, jer se Britanija sasvim sigurno neće pretvoriti u jednu od zemalja gdje se zabranjuje pristup društvenim mrežama i drugim medijima: pozivanje na miran prosvjed, protest i izražavanje stavova stoljećima je posve legalna i legitimna aktivnost u Ujedinjenom Kraljevstvu i nikada se neće naći izvan okvira zakona.

Međutim, u situacijama kada postoje smrtne posljedice i znatna šteta za imovinu i samo društvo, pozivanje na apsolutnu slobodu govora koja zanemaruje potrebu za pratećom odgovornošću može ozbiljno narušiti javnu sigurnost, kao i sigurnost pojedinaca i tvrtki. Zanimljivo je primijetiti da se zabrinutost zbog Cameronovih izjava ponajviše pojavljuje izvan Ujedinjenog Kraljevstva a ne u samoj Britaniji, pri čemu je pitanje kako bi te zajednice reagirale na pozive za destukcijom upućene putem društvenih mreža da su se londonski događaji zbili u njihovom vlastitom susjedstvu…