Prije osam godina, smušeni tajni agent Johnny English u interpretaciji mnogima omiljenog komičara, Rowana Atkinsona, oduševio je gledatelje. Sada kada je nastavak napokon ovdje, mnogi bi iz kina ipak mogli izaći pomalo razočarani: niti Atkinsonov urođeni smisao za humor i gegove, niti ljepotice poput britanske glumice Rosamund Pike, niti kratke, gotovo epizodne uloge vrsnih komičara poput Tima McInnernyja nisu bili dovoljni da bi se povratak Johnnyja Englisha na filmska platna uzdignuo iznad razine čisto prosječne komedije koju je lako zaboraviti.
Početak filma djeluje vrlo obećavajuće: English se u budističkom hramu "čeliča" i skuplja hrabrost za povratak u dinamičan život tajnog agenta.
Prošlo je više od mjesec dana otkako je film “Johnny English ponovno jaše” (Johnny English Reborn) stigao u hrvatska kina. Pogledao sam ga odmah drugog dana prikazivanja i postoji samo jedan razlog zašto sve dosad nisam napisao recenziju – jednostavno, nisam oduševljen. Prvi je dio filmske avanture smušenog, spetljanog ali ipak prilično uspješnog britanskog tajnog agenta bila vrlo simpatična i uspjela komedija, jedan od onih filmova tijekom čijeg se gledanja teško prestati smijati jer se smiješne i apsurdne situacije nižu jedna za drugom. Iako niti prvi nastavak nije doživio bezrezervnu podršku i preporuku baš svih filmskih kritičara, publika je itekako uživala u liku kojega je tako perfektno dočarao Rowan Atkinson. Najave nastavka obećavale su mnogo, prikazujući Englishevu transformaciju u niz zabavnih karaktera, no ne bih rekao da je film “Johnny English ponovno jaše” u konačnici isporučio ono što se od njega očekivalo.
Na prvi pogled, osnovne su pretpostavke sa sjajnu komediju ponovno ovdje: uvijek izvrsni gegovi Rowana Atkinsona i njegova nevjerojatna sposobnost da složi najzbunjeniju facu koju ste ikad vidjeli u kombinaciji sa scenarijem koji mu je uistinu stvorio brojne mogućnosti zezancije – jer, početak filma zatiče propalog agenta Englisha u budističkom hramu gdje pokušava potisnuti sjećanja na debakl zadnje misije u kojoj je sudjelovao – sve je to trebalo učiniti nastavak Johnnyja Englisha možda i jednom od najboljih komedija ove godine.
No drugi je film u serijalu koncepcijski pomalo drugačiji, što je i glavni razlog zašto će oni koji su prilikom ulaska u kino očekivali valjanje od smjeha kao u prvom nastavku u konačnici možda napustiti dvoranu i pomalo razočarani. Problem svakako nije u nešto mračnijem tonu nastavka u odnosu na prvi film, već možda u činjenici kako se ova parodija svojom pričom, zapravo, previše približila tipičnim bondovskim avanturama. Atkinsov nevjerojatan dar za fizičku komediju, komediju koja počiva na izrazu lica, svakako je ono što nosi ovaj film od prve do posljednje minute, no nekako mi se čini da “Reborn” ne uspijeva napraviti onaj konačni, posljednji korak koji mu nedostaje do toga da bude proglašen uspješnom i natprosječno dobrom komedijom.
Nevjerojatna je lakoća kojom Rowan Atkinson može "složiti" blesavu facu, ali postoje trenuci kad čak niti to nije dovoljno za vrhunsku komediju. "Johnny English ponovno jaše" je, nažalost, upravo jedan od takvih trenutaka.
Otkako je najsmušeniji tajni agent britanske izmišljene tajne službe MI7 napustio svoju špijunsku funkciju, svijetom pokušava zavladati tajna organizacija nazvana Vortex, sastavljena od članova KGB-a, CIA-e, pa čak i same britanske tajne službe (znane u ovom nastavku i pod kodnim imenom “Toshiba British Intelligence”, mada je ovdje teško zaključiti bi li se trebalo raditi o satiri ili čemu drugome jer zezancija baš i nije razrađena kako treba). English jedva savlada svoj strah od ponovnog debakla i neuspjeha koji ga proganja još od posljednje misije u Mozambiku, nakon koje se posve povukao sa svjetske špijunske scene, a već ponovno ulijeće u akciju pokušavajući pronaći sva tri tajna ključa koje bi pripadnici Vortexa mogli iskoristiti za aktiviranje supertajnog oružja kojime žele ubiti kineskog premijera i stvoriti globalni kaos.
Ugodno je iznenađenje što je priča ovog nastavka omogućila uvođenje niza novih likova koje će gledatelji s lakoćom prihvatiti: Tim McInnerny česti je komičarski partner Rowana Atkinsona još od vremena “Crne Guje”, ljubitelji “Dosjea X” rado će nakon niza godina rijeđeg pojavljivanja na filmskom platnu vidjeti Gillian Anderson kao šeficu MI7, dok je najzapaženiju ulogu, lik psihologinje Kate Summers koja pokušava pomoći Englishu da se otarasi straha od neuspjeha misije, preuzela lijepa britanska glumica Rosamund Pike. No, uz izuzetak Pike te povremeno i McInnernyja, njihovi su humoristični momenti i prilike za komičarska dokazivanja u ovome filmu zapravo prilično rijetki, pa se teško oteti dojmu da je plejada inače odličnih glumaca ovdje samo kako bi postavila scenu za komičarski ipak nedostižnog Atkinsona.
Tim McInnerny kao kreativni izumitelj kojega treba imati svaka tajna služba koja drži do sebe, pa tako i MI7; Gillian Anderson kao glavna Englishova šefica, često, dakako, nezadovoljna njegovim načinom rada; te Rosamund Pike kao psihologinja koja jedina pruža pravu potporu smotanom agentu.
Kada se izuzmu tipični Atkinsonovi gegovi – oni kojima bi on bio sposoban izvući baš svaki, koliko god loše napisan filmski scenarij – humora koji ne bi bio predvidljiv ovdje zapravo i ne ostaje previše. Zabavni su Englishovi obračuni s kineskom “sobaricom”, zapravo profesionalnom ubojicom, koja savršenim prerušavanjem u nekoliko navrata natjera tajnog agenta da posvuda oko sebe stvori potpuni kaos; u finalu filma English se obračuna čak i sa samom britanskom kraljicom misleći da se radi o ubojici. Ali sve su te scene, uz onu glumački vrhunsku kada se English mora othrvati samome sebi kako pod utjecajem tajnog oružja – supstance koja tjera na apsolutnu poslušnost – ne bi izvršio zapovjedi glavnog projektanta cijele zavjere i ubio kineskog premijera, zapravo ujedno i svi najzabavniji trenuci filma.
Pomalo je paradoksalno da su publici u kinu najsmješnije scene one oko kojih je, zapravo, trebalo uložiti ponajmanje truda u njihovo stvaranje; prilično se lako valjati od smijeha na Englisheve nezgode sa stolicom u sjedištu MI7. Tu scenu u potpunosti stvara i “drži” isključivo i jedino Atkinson, dokazujući još jednom kako su jednostavni gegovi – oni na kojima je “doktorirao” u Mr. Beanu – često i najučinkovitiji. Osim spomenutih scena, ostatak filma pati od tog kroničnog problema da počesto niste sigurni što bi točno trebalo biti smiješno – i zašto. A komedija kod koje se morate pitati što bi trebalo biti smiješno svakako nije dostojna biti nastavkom prvog “Johnnyja Englisha”.
Britanska glumica Rosamund Pike kao psihologinja Kate Summers koja pokušava pomoći Englishu da prestane razmišljati o prošlim špijunskim debaklima, ali usput postaje i predmet njegovih romantičnih interesa.
Dio štoseva koji je u traileru izgledao prilično zabavno – poput Englishove vožnje u invalidskim kolicima duž The Malla, od Buckinghamske palače prema Trafalgar Squareu – u konačnici uopće ne oduševljava u humorističnom pogledu, dok neki drugi – poput Rolls Roycea koji reagira na glasovne naredbe tajnog agenta – niti približno ne ispunjavaju svoj potencijal.
Značajno je svoj toj nemogućnosti da se komedija uzdigne do razine urnebesa pridonijela i odluka redatelja Olivera Parkera da film snima mnogo realističnije, više kao akcijski film a manje kao komediju, što za posljedicu ima već spomenuti paradoks da “Johnny English Reborn” više izgleda kao redovni nastavak franšize o Bondu u kojega bi Daniel Craig mogao uletjeti bez neke posebne pripreme i tek pokušaj da se uspješna komedija od prije 8 godina iskoristi kao predložak za stvaranje nastavka.
Scena jurnjave u invalidskim kolicima duž The Malla u filmu je, zapravo, mnogo manje smiješna no što je to davao nagovijestiti trailer...
“Johnny English ponovno jaše”, premda jest relativno zabavan film, nažalost ne iskorištava puni potencijal niti samog Rowana Atkinsona niti Johnnyja Englisha kao nosećeg lika. Što se to promijenilo od 2003. naovamo i zašto nije uspješno revitaliziran lik nespretnog agenta tajne službe MI7, nije tako jednostavno zaključiti. Možda je ovim filmom tek pripremljen teren za potencijalni treći nastavak u serijalu, no možda je i dobar dojam koji je ostavila prva urnebesna komedija jednostavno trebalo pustiti na miru jer letvicu koja je prije osam godina postavljena prilično visoko ovaj nastavak nije uspio preskočiti.
Ukratko, ovaj bi nastavak trebao biti daleko smješniji nego što uistinu jest jer ovako ostavlja dojam kako su ga gotovo svi – uključujući pritom i samog Atkinsona – odradili doslovno uz minimum truda. Tako na kraju ispada pomalo fascinantno da komedija koja ima tu sreću da joj Rowan Atkinson bude glavni glumac zapravo ne bude dovoljno smiješna.
Brojni su, naime, dokazi da Rowan Atkinson uspijeva biti smiješan i kada se oko toga nimalo ne trudi, ali u slučaju ovog povratka Johnnyja Englisha na filmska platna to jednostavno nije bilo dovoljno. Čini se da i taj bezbroj blesavih faca koje Atkinson s lakoćom izvlači iz rukava kako bi zabavio publiku može zakazati kada nema punu podršku redatelja, scenarista i ostatka glumačke ekipe; velika je šteta što se to dogodilo upravo na ovom filmu.
Komentari