“Sherlock Holmes 2: Igra sjena”

Kada fanovima Sherlocka Holmesa kažete “James Moriarty”, stvari su im posve jasne: konačni sukob dobra i zla, finalni obračun na švicarskim slapovima, slučaj kojega jedino Holmes može riješiti, problem koji zasjenjuje sve s čime se Holmes dotad susreo, ali i jedini negativac na planetu koji se može ravnopravno suprotstaviti detektivu iz Baker Streeta… Barem takav dojam ostaje nakon čitanja Doyleovih knjiga te gledanja već kultne televizijske serije kojom je kao još uvijek najbolji ekranski Holmes proslavljen Jeremy Brett. Dvije godine nakon radikalnog, ali uspješnog koncepcijskog zaokreta i ponovnog izmišljanja Holmesa kakav će se svidjeti publici 21. stoljeća, Guy Ritchie prihvatio se režiranja novog nastavka. Velikih iznenađenja nema (osim što dvojac Downey – Law u nastavku funkcionira savršeno, bolje no u prvome filmu), no koliko god “Igra sjena” bila zabavan, dinamičan film, svoj puni potencijal ipak ne ostvaruje. Problem? Eto baš taj, Holmesu ali i scenaristima nerješiv i pretežak “slučaj” – profesor Moriarty…

"Igra sjena" suočava Holmesa i Watsona (Robert Downey, Jr. i Jude Law) s onim što bi trebao biti njihov najzahtjevniji slučaj dosad: osoba iz sjene je profesor Moriarty, lik kojega je Arthur Conan Doyle osmislio samo kako bi se uvjerljivo "riješio" Holmesa u "Konačnom problemu". (Foto: Warner Bros Pictures / Village Roadshow Pictures)

Drugi se nastavak “Sherlocka Holmesa” možda posve slučajno pojavljuje u božićno vrijeme, baš kao i ova recenzija točno dvije godine nakon prvog filma koji je temeljito promijenio i zapravo stvorio modernu percepciju ovog kultnog detektiva iz djela Arthura Conana Doylea, no s druge strane, Božić za sve prave fanove Sherlocka Holmesa oduvijek nosi i tu posebnu simboliku još otkako je Doyle, prilično umoran od Holmesovih avantura čije je pisanje počeo smatrati klišeiziranim, napornim, te svojevrsnom preprekom da se posveti “ozbiljnijoj” književnosti, “ubio” Holmesa u priči “The Final Problem”, objavljenoj u britanskom magazinu “Strand” baš na Božić 1893.

Protest i pritisak čitatelja – svakako jedinstveni u povijesti književnosti – bili su takvi da je Doyle jednostavno bio prisiljen “uskrsnuti” Holmesa i priuštiti mu nove avanture, ali time istovremeno i u književnosti utabati stazu žanru modernog kriminalističkog romana; no ono što je u ovom trenutku kada se pojavljuje drugi film redatelja Guya Ritchieja svakako zanimljivije – naročito onima koji nisu strastveni fanovi ili nisu toliko dobro upoznati s opusom Holmesovih avantura – jest da je za Holmesovu smrt tog davnog Božića bio odgovoran zli profesor James Moriarty. Njega je Doyle osmislio upravo s namjerom da Holmesa, najsposobnijeg detektiva koji je ikada hodao ulicama viktorijanskog Londona, pošalje u smrt na švicarskim slapovima Reichenbach. Nitko drugi od dotadašnjih Holmesovih suparnika iz čitave plejade zlikovaca, naime, nije bio dorastao konačnom obračunu s detektivom iz Baker Streeta 221b, a Doyle je zaključio kako toj priči treba ispisati posljednje stranice…

Watson i Holmes u onome što je trebala biti njihova posljednja avantura: vjerni se pomoćnik slavnog detektiva napokon planira oženiti i smiriti, ali osvetoljubivi profesor Moriarty ugrožava i njegovu sigurnost, želeći nauditi Holmesu i preko Watsona. (Foto: Warner Bros Pictures / Village Roadshow Pictures)

Nije stoga nimalo čudno da su se Guy Ritchie i scenaristi filma “Sherlock Holmes 2: Igra sjena” (A Game of Shadows) odlučili drugi nastavak filmske franšize koja je uspješno uspostavljena prvim filmom 2009. “začiniti” upravo Moriartyjem kao glavnim Holmesovim neprijateljem. Nakon što je prethodni film završio riječima “slučaj ponovno otvoren”, bilo je i više nego očito da nam uskoro slijedi novo izdanje suvremenog, akciji sklonog Holmesa. Dojmovi kritičara i gledatelja o prvom “Sherlocku Holmesu” bili su uglavnom vrlo pozitivni; osobno mi se svidjelo što je Ritchie na zanimljiv način uspio modernizirati Holmesov lik i približiti ga današnjim generacijama te potencijalno novom valu čitatelja. Prije dvije godine to sve, dakako, nije bilo izvedeno posve savršeno – neke su tipične Holmesove karakteristike, poput humora, pomalo nastradale u cijeloj preobrazbi – ali imao sam dojam da bi i sam Arthur Conan Doyle, da je kojim slučajem živ, vrlo vjerojatno blagoslovio način na koji je njegov najslavniji lik ponovno došao na filmska platna. (Više o tome u recenziji prvog dijela.)

Baš kao što je Doyle smještao priču o Sherlocku Holmesu u viktorijanski London, tada mnogim čitateljima nedostižan, dalek grad kojega su mogli tek zamišljati čitajući njegove priče (pri čemu je i sam Doyle tada još uvijek živio u relativno dalekom Edinburghu, gradu koji se itekako može pohvaliti i čitavim nizom svojih vlastitih mračnih priča u rano viktorijansko doba), tako je i ova britansko-holivudska preobrazba koju je napravio Ritchie zapravo predstavljala onaj odmak koji je bio nužan da bi se Holmes približio današnjoj kino publici – ali tako da istovremeno zadrži šarm i one glavne elemente koje će znati prepoznati vjerni čitatelji, što nije bio nimalo jednostavan zadatak. Najava drugog nastavka dala je naznačiti da Ritchie i ekipa od koncepta koji je požnjeo dobre kritike neće odstupiti, niti je postojao ikakav razlog zašto bi to zapravo trebali učiniti.

Akcije u "Igri sjena" ne nedostaje - od borilačkih scena, preko brojnih "slow motiona" koji dočaravaju Holmesov misaoni proces, pa do akcijskih scena prožetih pucnjavom i brojnim eksplozijama. No, teško da se u pogledu Holmesovog akcijskog karaktera više moglo napraviti nešto inovativno nakon prvog dijela: cijela je stvar već dovedena do toga da je samo mali korak do Bonda. (Foto: Warner Bros Pictures / Village Roadshow Pictures)

“Igra sjena” zatiče Sherlocka (Robert Downey, Jr.) i Watsona (Jude Law) tamo gdje ih je prethodni nastavak napustio: Watson se napokon odlučio smiriti, oženiti svoju Mary i zaboraviti na dinamične detektivske avanture u koje Holmes bez problema upada, dok se slavni detektiv ipak nikako ne može prepustiti dokonoj svakodnevici: prateći trag niza ubojstava i terorističkih napada u Europi i svijetu, Holmes ponovno susreće Irene Adler (Rachel McAdams) koja već tradicionalno istovremeno “igra” na nekoliko polja. Osim što će nam nedostajati McAdams, nije pritom nimalo šteta što Adlerova niti ima značajniju ulogu u “Igri sjena” niti će se pojavljivati u budućim nastavcima: odnos nje i Holmesa možda je trebao sugerirati i određeni romantični interes u prethodnom nastavku, no ta mi potencijalna priča niti tada nije posve sjela, unatoč svim “hintovima” kako se Irene nekako uvukla (pre)savršenom Sherlocku pod kožu.

Ono što je mnogo važnije jest da Holmes napokon susreće dostojnog suparnika: britanski glumac Jared Harris utjelovljuje Jamesa Moriartyja, sveučilišnog profesora nedvojbenih intelektualnih i znanstvenih kapaciteta koje, nažalost, ponajviše koristi kako bi upravljao kriminalnim miljeom sa željom da, poput većine zlih likova, izazove sukob svjetskih razmjera (čak i neovisno o tome hoće li on njime upravljati). Priča sama po sebi nije ništa revolucionarno – vidjeli ste je u filmovima o Bondu milijardu puta – a to da svi tragovi vode do Moriartyja zapravo se, možda, u filmu i prerano otkriva; sama “igra sjena”, odnosno igranje pomoćnim figurama (u Holmesovom slučaju to je Watson), zapravo je mnogo manje očita no što bi to naslov (ili filmski plakat) dali naslutiti.

Jared Harris kao profesor James Moriarty: glumački odlično, scenaristički pomalo nedorečeno... (Foto: Warner Bros Pictures / Village Roadshow Pictures)

Onima koji su upoznati s Holmesovim univerzumom već će i samo ime Moriarty mnogo značiti, dok ostalima Harris tek mora dočarati taj kompleksan lik. On to odrađuje prilično dobro, štoviše odlično i bez ikakvih zamjerki na glumačku interpretaciju, mada njegov Moriarty nije niti približno toliko zao kao što bismo mogli očekivati a i motivacija za izazivanje svjetskog sukoba ostaje pomalo nejasnom – osim čiste kapitalne dobiti. Kada glavnom negativcu filma nedostaje dubina kao što je ovdje slučaj, tada to i sve napore Holmesa da ga uništi i privede pravdi čini pomalo isforsiranim. No sve su to više scenaristički propusti no što bi se moglo pripisati samom Harrisu koji je odlično odglumio Moriartyja u okviru onoga što su mu scenaristi dopustili te koji je uz vodeći dvojac svakako najzanimljiviji lik nastavka; Harrisov zadatak bio je tim teži i zahtjevniji stoga što je Doyleov Moriarty, prema mnogima, po mnogočemu bio prvi pravi zlikovac moderne književnosti, arhetip onih koji će tek uslijediti u književnosti 20. stoljeća.

Glavni nedostatak “Igre sjena” tako je upravo ono zbog čega mi se prvi Ritchiejev film u serijalu toliko svidio: jednom nakon što ste objeručke prihvatili tu transformaciju viktorijanskog Holmesa u viktorijanskog Bonda, akcijskog junaka koji ne preza upotrijebiti mišiće i šake na jednako briljantan način na koji se služi – da citiram jednog drugog čuvenog detektiva iz književnosti – “malim sivim stanicama”, tada u ovom filmu zapravo nestaje uzbuđenja i stvari postaju prilično linearne i očekivane. Ono što nam se u prvom filmu činilo novim, inovativnim, u slučaju pokušaja modernizacije Doyleova detektiva čak i prilično hrabrim (da ne kažemo – ono što bismo prije gledanja prvog nastavka proglasili suludim!), u drugom dijelu, zapravo, predstavlja zapravo samo još malo istoga. Taj spomenuti nedostatak obrazloženja za Moriartyjevu motivaciju da uruši svjetski poredak u kombinaciji sa željom scenarista da zlog profesora uistinu pozicioniraju kao jedinog dostojnog protivnika Holmesu ikad zapravo dovode do toga da je njihov trud previše očit, previše očekivan i previše izložen mogućem razočaranju na kraju filma.

Moriarty vs. Holmes: duel iz snova dostojan vrhunskog filmskog ostvarenja? Možda ipak ne; zlom profesoru nedostaje motivacije i dubine koju je Doyle ipak mnogo bolje predočio no što su je scenaristi pretočili u film. Unatoč tome, Harris je kao Moriarty - odličan! (Foto: Warner Bros Pictures / Village Roadshow Pictures)

Pomalo je stoga paradoksalno da se može utvrditi kako je masonski lord Blackwood kojega je u prvom nastavku tumačio Mark Strong zapravo predstavljao mnogo zanimljivijeg a svakako i mnogo intrigantnijeg suparnika nego što je to Moriarty. Onaj tko nikad nije čitao neku od avantura Sherlocka Holmesa s pravom bi mogao zaključiti kako je Blackwood donio mnogo veću dozu mističnosti, neuhvatljivosti i intelektualnog pariteta Holmesu nego što je to slučaj s profesorom koji bi, da je sve po Doyleu, trebao predstavljati najveći izazov s kojim će se detektiv ikada susresti. Jesu li scenaristi u potpunosti iskoristili potencijal koji im donosi James Moriarty? Svakako nisu, a unatoč potpuno otvorenom kraju filma (još jedan cliffhanger koji baš i nije u skladu s pričama o Holmesu) teško je reći hoće li biti prilike za popravni ispit.

Nije naročiti spoiler ako otkrijem da se veliko finale filma odvija u Švicarskoj, na slapovima Reichenbach, točno tamo gdje bi svaki vjerni ljubitelj Holmesa i očekivao obračun dvaju velikih umova sa suprotnih strana spektra dobra i zla. Dakako, ova bi filmska franšiza bila mrtva i treći bi nastavak posve sigurno izostao kada bi Holmes završavao sudbinom koju mu je daleke 1893. namijenio njegov tvorac, Arthur Conan Doyle, no to kraj nažalost čini posve šablonskim i predvidljivim. Scena koja treba predstavljati vrhunac filma – zapravo, vrhunac cijelog odnosa Holmesa i Moriartyja – tako se na kraju može proglasiti svojevrsnim antiklimaksom posve predvidljivog ishoda.

Švedska glumica Noomi Rapace (viđena u izvornom nordijskom serijalu filmova trilogije "Milennium") pridružuje se Downeyu i Lawu kao ciganka Sim. (Foto: Warner Bros Pictures / Village Roadshow Pictures)

Filmu tako zapravo ne nedostaje ništa očito osim te male “sitnice”, tog “faktora X” koji je tako teško precizno opisati: akcijske su scene odlične, Ritchiejev je potpis i više nego prepoznatljiv (što uključuje niz slow motion scena koje su snimljene u gotovo Matrix stilu ne bi li se dočaralo kako Holmesov briljantni um raščlanjuje sve faktore i razmišlja), dvojac Downey – Law funkcionira uistinu savršeno (kao da oduvijek glume slavnog detektiva i njegova vjernog pomoćnika!), čak i plejada drugih iskusnih i publici omiljenih glumaca uskače u cijelu priču i drži gledatelje itekako zainteresiranim (Holmesova brata Mycrofta – valjda jedinu osobu na planetu koja je inteligentnija od Sherlocka – tumači Stephen Fry, dok se u ulozi ciganke Sim našla Noomi Rapace). Čak se i moj omiljeni skladatelj filmske glazbe, Hans Zimmer, vratio na posao u “Igri sjena”.

Ako ništa drugo, ovo stanje stvari svjedoči tome koliko je Doyle bio vrhunski pisac jer odnos ovih dvaju likova evidentno nije nešto što se može adekvatno dočarati, razjasniti i punom dubinom prikazati u 129 minuta filma. Gotovo da je Moriarty bio intrigantniji lik u prvom nastavku filma – tada ga nismo niti vidjeli, već smo tek naslutili kako je on negdje u pozadini, odakle vuče konce – nego sada kada bismo trebali biti suočeni s punim rasponom zla koje je sposoban “pustiti s uzice” kada mu se prohtije. U tome je i glavna poteškoća: Moriarty kao lik ne funkcionira bez mističnosti i vela tajne, a toga ovdje, jednostavno – nema. U nekoj bi se televizijskoj seriji s Downeyem kao Watsonom i Harrisom kao Moriartyjem moglo napraviti mnogo, mnogo više, ali Ritchie jednostavno nije imao dovoljno vremena i prostora…

Mycroft Holmes je, osim profesora Moriartyja, vjerojatno jedina osoba u svemiru koja intelektualnim kapacitetima može parirati Holmesu; Stephen Fry odigrao je vrlo dobru, mjestimično čak i prilično zabavnu ulogu, no ona ipak u ovome filmu nije ključna. (Foto: Warner Bros Pictures / Village Roadshow Pictures)

Na planu scenografije, “Sherlock Holmes 2: Igra sjena” donosi pak niz scena koje će biti zanimljive ljubiteljima Velike Britanije. Unatoč tome što Holmes i Watson u “Igri sjena” podosta putuju po starom kontinentu – od Francuske, preko Njemačke do konačnih scena u Švicarskoj – gotovo sve je, naime, snimljeno na otoku, mnogo toga i u samoj okolici Londona; većina scena koje se odvijaju u Engleskoj i Francuskoj snimljena je, primjerice, u Greenwichu.

Prostorije velikih i za tudorsko vrijeme odlično opremljenih kuhinja palače u Hampton Courtu te njezin vinski podrum koji je sebi izgradio još Henry VIII., “odglumili” su francusku krčmu u srcu Pariza, neposredno uz Eiffelov toranj, u kojoj se naši glavni junaci susreću s pripadnicima revolucionarne skupine. Filmski put iz Francuske u Njemačku koji junaci filma prelaze na konjima snimljen je u planinama Walesa, regije koja je čest izbor filmaša u potrazi za impresivnim i bajkovitim pejsažima, dok je njemačka tvornica oružja rekonstruirana, zapravo, u srcu Engleske, u brodogradilištu Chatham Dockyard koje je neraskidivo vezano uz povijest britanskog moreplovstva jer je ondje sagrađeno više od pet stotina brodova.

Slapovi Reichenbach stvoreni su ipak kompjutorskom grafikom budući da Velika Britanija ne raspolaže tako dramatičnim pejsažem kakav je Doyle poželio za svoju pozornicu smjestivši taj finalni obračun Holmesa i Moriartyja u švicarske Alpe.

Kuhinjske prostorije palače u Hampton Courtu za sebe je izgradio i opremio još Henry VIII. a u ovom su filmu, uz impresivni vinski podrum iste palače, odglumile parišku krčmu u neposrednoj blizini Eiffelova tornja. (Foto: Dario Sušanj)

Da je ovo kojim slučajem bio prvi film u serijalu, gotovo sasvim sigurno zaslužio bi jednako dobre ocjene kao taj prije dvije godine; no kako stvari stoje s “Igrom sjena”, ona na filmska platna ne donosi ništa posebno novo što Ritchie i scenaristi već nisu iskoristili u prvom nastavku. Nemojte me pogrešno shvatiti; “Igra sjena” vrlo je dobar, zabavan film, film uz kojega je nemoguće dosađivati se, film u kojem se konstantno nešto zbiva, film vrijedan gledanja ako vam je primarna želja da se dobro zabavite.

Dinamika dvojca Downey – Law apsolutno je neupitna i ako nešto savršeno funkcionira u ovome filmu, to je upravo taj glumački odnos. No, nakon uspješnog zaokreta i radikalne promjene koncepta koju nam je Ritchie tako uspješno “prodao” prvim filmom, neka daljnja razrada Holmesova lika i potreba za suparnikom koji će predstavljati gotovo nesavladiv izazov za Sherlocka zadaci su na kojima se scenaristi ovdje nisu proslavili. Bi li treći nastavak filma, unatoč Holmesovu upitniku kojega tako zagonetno stavlja na Watsonove memoare u posljednjoj sceni, imao smisla? Možda, ali možda i ne, uz sada već potrošen potencijal i kapacitet glavnog Holmesova suparnika.

Ukratko: zabavno, opuštajuće, fanovima Sherlocka vrijedno filmsko iskustvo koje ne bi trebali propustiti (naročito ukoliko im se svidio prvi film), odlična božićno-novogodišnja zabava, no ipak – ponajviše zbog visoko postavljene ljestvice nakon prvog dijela i nevjerojatno neiskorištenog potencijala u slučaju Moriarty – ocjenu ili dvije ispod prvog dijela. Svim glumačkim naporima Downeyja i Lawa unatoč.