Referendum o neovisnosti Škotske

Oni koji proces devolucije u Ujedinjenom Kraljevstvu – a on traje već više od 30 godina – ne prate baš pažljivo mogli bi ovih dana zaključiti kako se ova unija raspada te kako su politička razmimoiloženja Londona i Edinburgha u ovom trenutku prevelika da bi unija preživjela. Istina je, ipak, ponešto drugačija ali zapravo i mnogo složenija: Škoti će u narednih nekoliko godina svakako morati izaći na referendum na kojem će odlučiti žele li biti dijelom Ujedinjenog Kraljevstva ili ne, ali vodeća škotska stranka s jedne te britanska vlada s druge strane ne mogu se trenutačno usuglasiti oko datuma i modela provedbe referenduma. Svježa istraživanja javnog mnijenja još uvijek ne govore u prilog potpune neovisnosti Škotske ali mnogo toga može se promijeniti u dvije do tri godine, što je period u kojem bi se referendum mogao održati, tim više što je na stolu još uvijek i zanimljiva kompromisna opcija zvana “devolution max”.

Koliko god se priča o mogućoj škotskoj neovisnosti činila jednostavnom za tumačenje, toliko je problem, zapravo, složen i pomalo dalek onima koji stvar ne žele promatrati dublje od slike koja se mogla steći gledajući Bravehearta: povijest Engleske, Škotske i Walesa, triju nacija koje stoljećima dijele dobro i zlo na najvećem europskom otoku, toliko je isprepletena da brzu, paušalnu odluku oko toga trebaju li se ove nacije sada odvojiti u svoje posve zasebne države nije nimalo jednostavno donijeti. S jedne strane povijesni odnosi Engleske i Škotske sa sobom nose breme brojnih sukoba koji su se protezali sve do 18. stoljeća (Edinburgh i njegov prekrasni dvorac na vulkanskoj stijeni mijenjali su svoje vladare i vlasnike mnogo puta, a Škoti s velikim ponosom slave svoja tri junaka koji se nikako nisu mogli oduprijeti u pravilu vojno nadmoćnim Englezima), no s druge strane te su dvije nacije u posljednjim stoljećima postale gospodarski i civilizacijski povezane više nego ikad dosad, prošavši zajedno i kroz niz teških trenutaka poput dvaju velikih ratova.

Odgovor na pitanje treba li Škotska biti samostalna država, bez obzira kakav bio, nije nimalo jednostavan i za sobom povlači niz ozbiljnih konzekvenci, od kojih su u teškom i kompliciranom europskom trenutku možda i najvažnije one ekonomske naravi. Nisu tu na dnevnom redu samo medijski atraktivna pitanja poput onog kome će pripasti naftne platforme u Sjevernom moru ili pak onog može li Škotska samostalno preživjeti bez značajne količine sredstava koje dobiva iz državne blagajne, ali ekonomski su razlozi među glavnima zbog kojih većina Škota misli da će im biti bolje ostanu li dio šestog najsnažnijeg gospodarstva na svijetu.

Preuranjeno je stoga zaključiti da se “britansko kraljevstvo raspada iznutra”, kako to ovoga tjedna prenose neki hrvatski mediji, zanemarujući pritom kompleksnost cijele priče oko moguće škotske neovisnosti kao i činjenicu da devolucija Ujedinjenog Kraljevstva nije neočekivan, jučer pokrenut proces kojim bismo trebali biti naročito iznenađeni: ona traje, u ovom ili onom obliku, brže ili sporije, već više od 30 godina, koliko je prošlo od prvog referenduma na kojemu se tražila veća autonomija za Škotsku. Kakvu god odluku donijeli građani na referendumu, Engleska i Škotska zbog brojnih će ekonomskih, povijesnih i obiteljskih veza i dalje biti usmjerene jedna na drugu više od bilo koje druge dvije države na starom kontinentu (ili uz njegove obale). Građani Škotske, naravno, imaju potpuno pravo izaći na referendum i reći u kakvoj Škotskoj žele živjeti u budućnosti.

Posve je jasno da će pitanje Škotske na ovaj ili onaj način morati biti riješeno u narednim godinama. Proces devolucije Ujedinjenog Kraljevstva već je poprilično napredovao, Velšani su u ožujku prošle godine izglasali veće ovlasti za svoju nacionalnu skupštinu, a Škotska je nakon referenduma 1997. dobila vlastiti parlament i veću razinu njegovih ovlasti unutar Ujedinjenog Kraljevstva. Sjeverna Irska gradi svoju budućnost na mirovnom procesu koji ohrabrujuće napreduje (prošlogodišnji posjet britanske kraljice Republici Irskoj mnogo je učinio za odnose dviju zemalja) te možda također ide prema, doduše još uvijek dalekom trenutku u kojoj će i njezini građani moći odlučiti kakva će biti njihova budućnost. Možda je u svemu tome pomalo paradoksalno da je jedino Engleska ta koja, unatoč svojoj dominantnoj gospodarskoj poziciji unutar unije, zapravo nema svoje vlastito predstavničko tijelo koje bi se na razini ispod razine unije pozabavilo lokalnim stvarima poput obrazovanja, socijalne politike ili gospodarstva, a srednjoročno neće biti nimalo čudno zatraže li i pojedine specifične regije – poput Cornwalla – također veću razinu neovisnosti i vlastitu skupštinu ili parlament.

The story so far…

Škotska i Engleska nalaze se u istoj političkoj zajednici, doduše u labavijem obliku, još od 1603. kada je Elizabetu I. na engleskom prijestolju naslijedio kralj James VI. Škotski, u engleskoj povijesti dalje znan kao James I. Stvari su se u tom smjeru “krčkale” već od ranije, prethodni su engleski monarsi na razne načine pokušavali pokušavali imati utjecaja u Škotskoj, uključujući i Henryja VIII. koji je dogovorio brak svoje sestre Margaret sa škotskim kraljem Jamesom IV. točno stotinu godina prije spomenute personalne unije. Kada je Elizabeta umrla bez nasljednika, okončavši time lozu Tudora na jugu otoka, upravo je taj englesko-škotski kraljevski brak iz prethodnog stoljeća bio veza koja je škotskoga kralja Jamesa VI. dovela na englesko prijestolje. Te 1603. radilo se tako tek o “uniji kruna”, ali nešto više od jednog stoljeća kasnije – 1707. – stvoreno je Kraljevstvo Velike Britanije u kojemu su objedinjena kraljevstva Škotske i Engleske (čiji je Wales već bio dio).

Referendum o škotskoj neovisnosti o kojemu se ovih dana u Ujedinjenom Kraljevstvu vode vruće političke rasprave bit će već treći na tu temu: prvi je održan 1979. za vrijeme dok su u zemlji na vlasti bili laburisti no ideja o vlastitom škotskom parlamentu tada nije dobila dovoljnu podršku među glasačima pa daljnjih koraka nije bilo. Zato je, međutim, referendum iz 1997. “prošao” s velikom većinom od 75 posto glasova “za” i uz dvotrećinsku većinu u korist odluke da škotska vlada može sama voditi poreznu politiku te je Škotska tako dobila vlastitu skupštinu i vladu u čijoj su nadležnosti mnoga lokalna pitanja (poput mogućnosti uvođenja poreza ili upravljanja sustavom obrazovanja) dok su na parlamentu u Westminsteru ostala pitanja od političke i strateške važnosti za cijelu uniju, poput vanjske politike, obrane i fiskalne politike na razini unije. Takva je podjela posla ovih dviju administracija i danas.

Kako je na posljednjim dvama izborima za škotski parlament – 2007. i 2011. – pobijedila Škotska nacionalna stranka (SNP), stranka koja je osnovana 1934. s neovisnošću Škotske kao jednim od temeljnih ciljeva, njezin je šef Alex Salmond obećao građanima da će referendum o neovisnosti Škotske biti održan prije kraja aktualnog mandata nove škotske vlade. Godina 2016. kristalizirala se tako kao krajnji rok do kojega će Salmond od građana zatražiti da kažu što misle o neovisnosti sjevernog dijela otoka, ali posljednji se trenutak ipak ne može čekati.

Tri opcije na listiću – da, ne, devolution max?

Na stolu su u ovom trenutku tri političke opcije: ostanak Škotske u Ujedinjenom Kraljevstu, njezin izlazak iz unije te treća opcija koja se kolokvijalno naziva devolution max ili, još kraće, devo max. O njoj se priča već dulje vrijeme a u osnovi bi označila svojevrsni povratak na 1603. godinu, odnosno dva zasebna kraljevstva koja bi tek bila povezana zajedničkim monarhom, uz vrlo rijetke administrativne funkcije na razini same unije te velike samostalne ovlasti odlučivanja parlamenta u Edinburghu što se same Škotske tiče. U toj bi opciji Škotska praktički imala najveću moguću razinu neovisnosti koju je moguće realizirati bez napuštanja unije. Neke bi moguće konzekvence u tom slučaju mogle biti itekako interesantne jer bi u tom slučaju, primjerice, škotski parlament mogao samostalno provoditi cjelokupnu financijsku politiku pa bi se – strogo teoretski gledano – mogao odlučiti i za ulazak u eurozonu, neovisno o zadržavanju funte na jugu otoka. Neke novije informacije ovih dana govore o tome da u slučaju izlaska Škotske iz unije, Ujedinjeno Kraljevstvo ne bi dopustilo daljnje vezivanje Škotske uz funtu pa bi ona jednostavno morala ući u eurozonu.

Ipak, čini se kako devolution max nakon ovog vrućeg britanskog političkog tjedna možda više ne postoji kao mogućnost: unionisti iz Westminstera koji bi voljeli vidjeti opstanak Ujedinjenog Kraljevstva u više-manje nepromijenjenom obliku izjasnili su se kako na referendumu žele jasan i nedvosmislen odgovor “da” ili “ne” od građana Škotske, bez previše kompliciranja oko treće mogućnosti. Načelno, to je i stav Škotske nacionalne stranke, ali ona ipak ne odbacuje u potpunosti opciju devolution max smatrajući kako bi se mogao naći prilično velik broj građana koji će poželjeti veću autonomiju za svoju zemlju, ali i njezin ostanak u sklopu Ujedinjenog Kraljevstva te se stoga nada da će uspjeti “progurati” ovu treću, kompromisnu mogućnost. U samom SNP-u i ta bi im razina autonomije, kažu, bila zadovoljavajuća, no mnogi bi promatrači mogli zaključiti kako se Salmond devolution maxom pomalo štiti od eventualnog neuspjeha referenduma i političkih posljedica koje bi odgovor “ne” možda imao za njegov SNP na sljedećim škotskim izborima 2016.

Poneke građanske inicijative spominju čak i četvrtu opciju, devolution plus, jednu razinu ispod devolution max rješenja, što znači da bi Salmond – ovisno o procjenama kako kuca puls njegovih građana – mogao inzistirati na tome da London prihvati neko od ovih kompromisnih rješenja kao mogući ishod referenduma. U svim tim scenarijima Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske ostalo bi sačuvano kao unija uz preraspodjelu političkih snaga na lokalnim razinama pojedinih zemalja, ali niti jedna od stranaka koje žele ostanak Škotske u Ujedinjenom Kraljevstvu trenutačno ne podržava dodatno pitanje kojim bi se omogućavala devolution max opcija na referendumu.

Referendum u 2013. ili 2014. godini

Rasprave na relaciji Edinburgha i Westminstera ovoga tjedna nisu išle samo za tim ima li Škotska pravo na daljnji nastavak devolucije i konačnu neovisnost, već je cilj bio dogovoriti pravni okvir i vremenske rokove u kojima će referendum biti održan. Koalicijska vlada u Westminsteru, na čijem su čelu David Cameron i Nick Clegg, sklona je tome da se referendum održi čim prije; idealnim su smatrali rješenje po kojemu bi referendum u Škotskoj bio održan već u sljedećih 12 do 18 mjeseci. Po nekim ranijim planovima o daljnjoj devoluciji, prije nekoliko se godina čak i 2012. spominjala kao godina mogućeg referenduma no previše je toga sve donedavno bilo nepoznato da bi se referendum mogao realizirati u ovoj godini. Osim toga, fokus će ove godine biti na drugim događajima poput proslave kraljičine dijamantne obljetnice i olimpijskih igara, a Britanija je i lani već bila na jednom referendumu.

Pritom za ovu vladu konzervativaca i liberalnih demokrata ne dolazi u obzir devolution max opcija već žele konkretan odgovor škotskih građana na pitanje žele li ostati u uniji ili ne. Istovremeno, Alex Salmond i SNP željeli bi održati referendum ujesen 2014., znatno kasnije nego što to želi britanska vlada, objašnjavajući kako će ovo biti najznačajnija politička odluka koju će Škoti donijeti u posljednjih 300 godina pa stoga mora biti i dovoljno vremena za pripremu referenduma i odgovarajućih zakona s pravne strane, informiranje građana te otvorenu, argumentiranu raspravu o ovom pitanju. Budući da ne želi da se referendumsko pitanje miješa s drugim političkim odlukama a i da se po trenutačnoj zakonskoj regulativi referendum nikako neće smjeti održati u kombinaciji s nekim drugim izlaskom birača na glasačka mjesta, termin u prvoj polovici 2014. Salmondu ne odgovara jer će se u lipnju te godine održati izbori za europski parlament. Fokus tada neće biti toliko na samoj Škotskoj koliko na britanskim (ili škotskim) poteškoćama i pitanjima vezanima uz EU – a svjedoci smo da njih itekako ima dovoljno za vruću raspravu.

Škotski je parlament i dosad samostalno mogao raspisati referendum kako bi provjerio puls svojih građana, no problem je bio u tome što takav referendum ne bi bio obvezujući već bi se mogao smatrati isključivo savjetodavnim; Škotska temeljem tako provedenog referenduma u konačnici ne bi mogla proglasiti neovisnost ukoliko tako požele njezini građani. Obvezujući referendum neće biti moguće održati ne uspiju li se Salmond i Cameron ovih dana dogovoriti o uvjetima njegova održavanja, dok bi bilo kakav jednostrani postupak SNP-a u Škotskoj te pokušaj održavanja takvog referenduma bez pristanka britanske vlade najvjerojatnije završio beskonačnim natezanjima i osporavanjima rezultata takvog referenduma na sudu. Unatoč tome, Salmond bi se mogao odlučiti i na tu opciju koja ne uključuje suradnju s Westminsterom po ovom pitanju jer tvrdi da postoje dovoljne ustavne ovlasti da škotska vlada sama raspiše i provede obvezujući referendum. Vlade u Edinburghu i Londonu trenutačno su tako u pat-poziciji iz koje će tek tražiti izlazak u narednim danima i tjednima.

Podrška potpunoj neovisnosti niska

Trenutačna je podrška ideji o škotskoj neovisnosti, prema posljednjim istraživanjima javnog mnijenja, na relativno niskoj razini: 32 do 38 posto Škota podržalo bi potpunu neovisnost Škotske, pri čemu je čak pomalo iznenađujuće da je broj Škota koji podržavaju potpunu neovisnost posljednjih godina u kontinuiranom padu unatoč tome što je Škotska nacionalna stranka pobijedila na lanjskim izborima za parlament, osvojivši  u njemu stabilnu većinu. Istraživanje YouGova iz travnja 2011. pokazalo je čak i još nižu razine podrške potpunoj neovisnosti Škotske: samo 28 posto glasalo bi za neovisnost, uz 57 posto onih koji bi se izjasnili protiv. Iako je to nemoguće učiniti sa sigurnošću, ipak se može smatrati vjerojatnim da bi se na referendumu koji bi bio održan u rokovima koje zagovara vlada u Londonu većina Škota odlučila za ostanak u uniji. Eventualna devolution max opcija svakako će dodatno zakomplicirati provedbu istraživanja javnog mnijenja.

Alex Salmond zbog svega toga želi vidjeti svoje građane na biralištima što je moguće bliže kraju svoga mandata, ne bi li SNP imao dovoljno vremena za aktivnu (i očito dugotrajnu) kampanju tijekom koje će Škote mobilizirati i uvjeriti u prednosti osamostaljenja Škotske. Odatle i taj datum, ta 2014. koju je po prvi puta spomenuo jučer, 10. siječnja. S druge strane, sadašnja je pozicija britanske vlade i Davida Camerona zapravo dosta začkoljasta: raniji referendum gotovo da jamči veći broj glasova za ostanak Škotske u uniji što bi bio njegov cilj, ali preagresivnim inzistiranjem na tome da se referendum održi čim prije današnja konzervativno-liberalna vlada mogla bi zapravo postići potpuno suprotan efekt i potaknuti većinu Škota da na referendumu zaokruže “da” i pozdrave se s Londonom.

Datum referenduma i opcija devolution max nisu, međutim, jedino oko čega se London i Edinburgh u ovome trenutku ne slažu. Salmond se protivi ideji da uobičajeno izborno povjerenstvo koje je dio šireg kabineta britanske vlade nadgleda provedbu referenduma, tražeći da za tu svrhu bude osnovana posebna komisija, a također želi omogućiti referendumsko izjašnjavanje onima koji će u trenutku glasanja imati 16 ili 17 godina; s druge strane, britanska vlada protivi se glasanju maloljetnika koji inače ne bi imali pravo glasa niti na redovnim općim izborima. Nije potrebno previše domišljatosti da bi se zaključilo kako Salmond negdje u ladici vjerojatno ima istraživanja javnog mnijenja koja pokazuju kako oni koji danas imaju između 13 i 15 godina podržavaju neovisnost Škotske.

SNP na jednoj, sve ostale glavne stranke na drugoj strani

Priča oko referenduma o škotskoj neovisnosti tako je zapravo tek započela, a političke su karte na otoku podijeljene na vrlo zanimljiv način: Škotska nacionalna stranka jedina je veća politička stranka koja se zalaže za neovisnost Škotske, dok sve tri glavne britanske stranke – laburisti, konzervativci i liberalni demokrati – zagovaraju ostanak Škotske u sklopu Ujedinjenog Kraljevstva.

Njihovi će škotski ogranci tako voditi kampanju za jasno “ne” na referendumu o neovisnosti, pri čemu neće biti nimalo čudno bude li među njima stvorena i svojevrsna predreferendumska koalicija jer trenutno vladajući konzervativci ne stoje nimalo dobro kada se pogledaju njihova popularnost i razina podrške u Škotskoj. Na posljednjim su općim parlamentarnim izborima Škoti, naime, uglavnom glasali za škotske laburiste koji ih danas predstavljaju u Westminsteru pa je stoga posve moguće da će upravo ova stranka kroz svoj škotski ogranak preuzeti inicijativu te voditi predreferendumsku kampanju za ostanak Škotske u zajedničkoj državi.

David Cameron vjerojatno neće imati ništa protiv snažnijeg angažmana škotskih laburista u tom pogledu, tim više što je cilj sve tri najveće parlamentarne stranke u Westminsteru isti. Ne treba pritom smetnuti s uma niti činjenicu da su na posljednjim dvama lokalnim izborima u Škotskoj upravo laburisti uspjeli ponajviše kapitalizirati na ideji Škotske u okviru Ujedinjenog Kraljevstva, spriječivši SNP u još značajnijoj pobjedi i većem broju mjesta u parlamentu. Drugim riječima, već su dvaput uspješno “plašili” škotske birače da u većoj mjeri ne podrže SNP.

To be continued…

Trenutačni su odnosi snaga prikazani u sljedećoj tablici. Budući da je priča o referendumu za škotsku neovisnost daleko od riješene i odlučene, posve su izvjesne nadopune ovog članka narednih dana i tjedana, kao i novi članci na ovu temu…

Nadopuna, 12. siječnja 2012. - Tri nacionalne stranke – konzervativci, laburisti i liberalni demokrati – ujedinjeni su oko pozicije ostanka Škotske u Ujedinjenom Kraljevstvu, kao i oko toga da treća opcija – devo max - na referendumu ne dolazi u obzir. “Na referendumu ne smije postojati mogućnost da građani kažu možda, kakav bi to referendum bio i što bismo uopće trebali učiniti ako, recimo, 51 posto ispitanih zaokruži da ali ih 71 posto ujedno kaže da bi i devolution max bilo u redu kao rješenje”, upitao se jedan od predstavnika tih stranaka. Možda se već može naslutiti kompromis do kojega bi moglo doći: ove bi stranke mogle “popustiti” i dopustiti Alexu Salmondu i SNP-u da referendum o neovisnosti Škotske održe u svojem željenom terminu, ujesen 2014., ali bez opcije devolution max na glasačkom listiću, budući da je doživljavaju kao “policu osiguranja” za Salmonda u slučaju da referendum ne prođe na način na koji bi on to želio (dakako, odlučnim “da”).

Predstavnici spomenutih triju stranaka također su složni oko toga da kampanju za “ne” na referendumu na sjeveru otoka trebaju voditi isključivo škotski političari. Pritom se iz novinskh izvještaja može vidjeti da su svjesni toga kako će ta uloga aktivne kampanje pripasti ponajprije škotskim laburistima, budući da konzervativci uopće nisu omiljeni u Škotskoj, a liberalne demokrate građani Škotske “kaznili” su za koaliranje na državnoj razini s konzervativcima time što su oni na lokalnim izborima 2011. dobili najmanje glasova u Škotskoj ikad. Niti Clegg niti Cameron, ali niti bilo tko iz britanskog laburističkog stožera, neće se tako vjerojatno uključivati u kampanju prije referenduma. Izvori bliski ovim trima strankama kažu kako je za unionistički stav i postizanje “ne” na referendumu naročito važno prenositi stavove kroz škotske političare i škotske poslovne ljude, jer bi bilo kakvo uplitanje drugih britanskih političara zapravo išlo na ruku Alexu Salmondu i SNP-u koji bi mogli kapitalizirati na račun “obračuna s Londonom”.

Alex Salmond, međutim, zasad ne odustaje od pozicije da Škotska ima pravo sama organizirati referendum, no takvo što u suprotnosti je sa Zakonom o Škotskoj iz 1998. kojim su regulirana trenutačna prava i mogućnosti škotske vlade, a u kojemu stoji da ona ne može samostalno poduzimati korake koji bi utjecali na ustavni položaj Škotske. Odluči li se Salmond ipak za samostalnu provedbu referenduma bez dogovora s Londonom, njegov bi rezultat i ustavna snaga mogli biti preispitivani na Vrhovnom sudu u Londonu u vjerojatno dugačkom i kontroverznom procesu, pa premda bi Salmond to mogao predstaviti kao veliku moralnu pobjedu, vjerojatno bi za budućnost svih zemalja na britanskom otoku – kakva god ona bila – mnogo čistije rješenje bilo izaći na referendum čiji će rezultati unaprijed biti obvezujući i za Edinburgh i za London, neovisno kakvi oni bili.

Nadopuna, 15. siječnja 2012. – Pomalo paradoksalno, trenutačna je podrška škotskoj neovisnosti veća u Engleskoj nego na sjeveru otoka. Po ovom istraživanju, 43 posto Engleza podržava neovisnost Škotske, u usporedbi s 40 posto Škota. (Izvor: Metro.co.uk)

Nadopuna, 26. siječnja 2012. - Prije nekoliko dana škotska je vlada pokrenula i fan stranicu “Referendum 2014″ na Facebooku. Politički komentari koji su se prethodnih dana objavljivali u britanskim medijima uglavnom zaključuju kako će uporni Alex Salmond u konačnici uspjeti “progurati” svoju devolution max opciju, odnosno maksimalnu samostalnost Škotske u okvirima Ujedinjenog Kraljevstva ali uz zadržavanje zajedničkog monarha i valute, kao jedno od pitanja na referendumu (kada god da se on održao).

Često se piše kako je Salmondu vrlo stalo do njegove pozicije škotskog premijera (a koja dobiva na važnosti u slučaju referendumskog “da” ili devolution maxa) ali i kako istovremeno ne može biti siguran da će građani glasati za varijantu potpunog osamostaljenja jer podrška njoj još uvijek nije na visokoj razini (uz trenutačnu razinu podrške, referendum ne bi prošao i Škotska bi ostala u okviru svojih trenutačnih pravnih okvira – dakle ne bi dobila baš ništa veću samostalnost i autonomiju). Pojavile su se i prve glasine da bi škotski laburisti (ili barem dio njih) mogli biti spremni podržati devolution max kao ideju, premda to neće ići bez podrške iz Londona. Alex Salmond u svakom slučaju zasad ne odustaje od treće opcije na listiću i očekuje da Westminster pristane na takvo rješenje…

Što vi mislite o mogućoj neovisnosti Škotske? Izjasnite se u anketi u desnom stupcu!