John Dee, znanstvenik i mag

Životopis i ostavština Johna Deeja, jednog od najistaknutijih osoba elizabetanskog razdoblja, prepuni su proturječnosti. Istovremeno znanstvenik, filozof, političar, kabalist, diplomat, alkemičar i špijun, kristalizirao se u engleskoj inačici svestranog odnosno “renesansnog čovjeka” ostavivši naraštajima budućih biografa velike glavobolje oko klasifikacije svjetovnog Deeja kao političara i trgovca te onog mističnog koji se manifestirao u vidu jednog od najvećih europskih magova…

Prema podacima s astrološke karte koju je sam izradio, John Dee rođen je 13. srpnja 1527. u obitelji velških doseljenika; na lokaciji određenoj koordinatom od 51 stupnja i 32 minute sjeverno od ekvatora, što je relativno točan položaj londonskog Cityja (iako novija istraživanja kao mjesto rođenja navode Tower Wards, današnju općinu Tower Hamlets). Otac mu se bavio trgovanjem tekstilom i vunom, što je za rano šesnaesto stoljeće bilo unosno i profitabilno zanimanje, tako da je sinu omogućio prestižno školovanje.

S nepunih 15 godina, 1542. John upisuje St. John College pri Sveučilištu u Cambridgeu, gdje će vrlo brzo steći titulu iz matematike i astronomije, ali i upoznati dvije osobe koje će ga u nadolazećim vremenima zbližiti s kraljevskom obitelji Tudor. To se odnosi na budućeg državnog tajnika Williama Cecila, te posebice tutora kralja Edwarda VI., Johna Chekea. Ovaj potonji će ga uvesti u krugove dvorske kamarile te mu osigurati funkciju osobnog astrologa mladog kralja Edwarda VI.

Takav ugledan položaj za Deeja znači i dodatnu financijsku dobit što mu omogućuje nastavak studiranja znanstvenih grana za koje je posebno zainteresiran, a to se primarno odnosi na navigaciju, optiku, filozofiju, astrologiju i mehaniku. Štoviše, zbog te je ponude odbio i prestižni položaj predavača matematike na Oxfordu. Po završetku naknadnog školovanja putuje Europom, gdje nastavlja stjecati znanja na kontinentalnim sveučilištima te širi krug poznanstava među znanstvenicima, u belgijskom se gradu Louvainu zbližuje sa čuvenim kartografom Gerardom Mercatorom.

Sredinom 1553. nastupaju  teška vremena za obitelj Dee. Johnov je otac pritvoren kao jedan od vodećih gradskih protestanata, a nedugo potom i John pada u nemilost kraljice Mary pošto se pročulo kako je tijekom školovanja izradio astrološku kartu njezinoj polusestri, budućoj kraljici Elizabeti I. John se povlači iz javnog života a u nekoliko navrata je i kratkoročno zatvaran. Štoviše, kratkotrajno razdoblje kraljevanja Mary bilo je vrlo pogubno za ljude koji su se bavili kako znanošću, tako i magijom, jer obje su smatrane “vražjim oruđima”. Ipak, Dee je čak i u vrijeme nemilosti dvora zadržao određeni utjecaj, najvjerojatnije zbog za to vrijeme uistinu bogate izobrazbe, te mu je postupno omogućeno bavljenje pitanjima navigacije i prekomorske trgovine.

Dee 1555. sudjeluje pri utemeljenju “Moskovske kompanije” (Muscovy Company), monopolističke trgovačke udruge čiji je cilj bio osigurati nesmetano prometovanje dobara između Britanskog kraljevstva i Ruskog carstva. Poslovi takve vrste ostat će jedna od trajnih zanimacija Johna Deeja, koji će u nadolazećim vremenima postati neka vrsta duhovnog mentora velikih elizabetanskih moreplovaca poput Sir Waltera Raleigha, njegova polubrata Sir Humphrey Gilberta te Sir Martina Frobishera.

Od društvenog otpadnika do miljenika Elizabete I.

Srećom po Johna, uskoro dolazi do krucijalnog preokreta na britanskoj unutrašnjopolitičkoj sceni. Nakon smrti “Krvave Mary”, prijestolje preuzima Elizabeta pa John Dee preko noći od društvenog otpadnika postaje jedan od najpouzdanijih ljudi na dvoru novoustoličene kraljice. Elizabetina je krunidba zakazana za 15. siječnja naredne godine (1559.), upravo po astrološkim proračunima Johna Deeja, i sama ta činjenica dovoljno govori o njegovu tadašnjem položaju i utjecaju!

Šezdesete i sedamdesete će godine šesnaestog stoljeća John Dee provoditi u raskoraku između bavljenja znanošću i magijom u pastoralnoj tišini imanja u Mortlakeu na području današnjeg londonskog predgrađa Richmonda te službenih putovanja po europskim prijestolnicama od Lisabona do Moskve. Znakovito je to njegovo poslanstvo – John Dee nije bio tipičan diplomat, već revni sakupljač vijesti, intriga i planova sa kraljevskih dvorova diljem Europe; dakle ono što bi se danas nazvalo intelligencerom ili obavještajcem. Svoja je saznanja prenosio kraljevskom tajniku Sir Williamu Cecilu, i nedvojbene su njegove zasluge za ekspanziju britanske vlasti na svjetskim morima koja je započela upravo u poznom elizabetijanskom razdoblju.

Čak je i pojam “Britanski imperij” kovanica Johna Deeja pa ga se sa pravom može smatrati jednim od njegovih očeva. U ovom bi kontekstu bilo zanimljivo pojasniti genezu pojma intelligencer. Naime, u vrijeme Deejevog poslanstva u Europi ta se riječ odnosila na onoga koji traži skriveno znanje znanstvene ili filozofske naravi, da bi se potom upravo zahvaljujući njegovoj reputaciji počela primjenjivati i za opisivanje tipičnog špijuna!

Predložak za Jamesa Bonda?

Zanimljiva je i teorija o korištenju broja 007 za tajnog agenta Jamesa Bonda. Navodno se Ian Fleming u svojim romanima time referirao na Deeja, koji je svoja pisma potpisivao s dva kruga (koja su trebala predstavljati njegove oči u funkciji kraljičinih) uokvirena formom nalik na obrnutu oznaku za kvadratni korijen ili, vjerojatnije, izduženi broj sedam! Naime, kabalisti sedmicu smatraju svetim i sretnim brojem, tako da korištenje istog od strane Johna Deeja itekako ima smisla.

Putovanja Europom su Johnu omogućila nastavljanje stjecanja mnogih znanja koja su u postrenesansnoj euforiji nicala na tlu europskog kontinenta. Poznato je njegovo prijateljstvo s čuvenim danskim astronomom Tychom Braheom, kao i nastojanje da istog odvrati od Heraklidove verzije heliocentričnog sustava u korist točnijeg, kopernikanskog. Nije to jedini slučaj Deejevog proturječenja tadašnjim znanstvenim autoritetima koji se naknadno pokazao ispravnim. Među prvima je uočio odstupanje između zemljopisnog i magnetskog pola, kao i vremensku promjenjivost njihova položaja, a njegova tvrdnja da sve stvari u prirodi međusobno djeluju određenom silom se može promatrati kao preteča Newtonovih aksioma statike i mehanike!

Prijedlog reforme kalendara

Dvadesetogodišnje izbivanje iz Engleske Dee će povremeno prekidati čestim kratkim i dužim povratcima, uglavnom poslovnog karaktera. Tako će 1576. godine u obnoviti suradnju s “Moskovskom kompanijom”, ovoga puta kao stručni savjetnik pri planiranju pomorskih putovanja k Sjevernoj Americi. Tijekom tri ključna putovanja obavljena narednih godina, koja će u konačnici rezultirati uspostavom britanskih kolonija na američkom kontinetnu, Sir Humphrey Gilbert i njegova posada se u cijelosti oslanjala na mape, savjete i navigacijske instrumente Johna Deeja.

U veljači 1583. Dee kraljici predlaže reformu tada aktualnog julijanskog kalendara jedanaestodnevnim preskokom kako bi se crkvena godina uskladila sa astronomskom. Iako je Elizabeta I. primarno podržala ovaj prijedlog, on je definitivno odbačen intervencijom nadbiskupa od Canterburyja koji je u tom činu vidio približavanje katoličkoj gregorijanskoj opciji. Nažalost, trebat će još dugo čekati da se računanje vremena u Britaniji uskladi sa ostatkom naprednog svijeta – Parlament će čuveni Calendar Act donijeti tek 1751., i to u smislu “gubitka” jedanaest dana između 2. i 14. rujna 1752., što je upravo “rez” na kojemu je skoro dva stoljeća ranije inzistirao John Dee.

Sudbina Johna iste godine još jednom odvodi na kontinent. Ovaj put razlozi nisu u tolikoj mjeri obveze i poslovi vezani uz kraljevski dvor koliko vječno prisutan nagon za izučavanjem mističnog. Na prijedlog poljskog znanstvenika i alkemičara Alberta Laskog koji je boravio u Greenwichu, John Dee s novostečenim suradnikom Edwardom Kelleyem i njihovim obiteljima odlazi u Poljsku gdje jedno vrijeme boravi na dvoru kralja Stefana Batoryja. Nakon Stefanove smrti (1586.), oni odlaze u Bohemiju (današnja Češka), gdje ih Rudolf II., kralj Svetog Rimskog Carstva i poznati mecena umjetnika, znanstvenika i alkemičara, dočekuje uz sve počasti.

Deejevi praški dani

U mističnom ambijentu Praga koji je u to vrijeme uživao glas svjetskog središta alkemije i kabalizma, te uz relativnu sigurnost monarhove zaštite, Dee i Kelley će narednih godina obaviti niz “eksperimenata” u cilju uspostave komunikacije sa anđelima i srodnim bićima. Seanse su izvođene uz korištenje tzv. enokijanskog (Enochian) jezika, kompleksne lingvističke konstrukcije koja je kombinirala elemente matematike, kabale, astrologije i kriptografije, kao i reference na apokrifnu Enochovu knjigu.

Sudeći po Deejevim zapisima, ovi su pokušaji bili prilično uspješni jer je “ostvaren kontakt s određenim entitetima” od kojih se neki prethodno spominju u biblijskim te kabalističkim spisima (Uriel, Gabriel, Mihael), dok su neki potpuno nepoznati. Interesantno je ova ukazivanja razmotriti s pozicije ranog 21. stoljeća, jer su brojni popratni detalji koje Dee spominje u opisima prizivanja anđela, poput raznobojnih svjetlosnih kugli, svjetlećih bića, levitacije i sličnih, prisutni i u suvremenom NLO (UFO) folkloru!

Početkom 1589. stvari kreću loše po Deeja i Kelleyja. Pritisnut katoličkim klerom koji je u njihovu djelovanju vidio vradžbine, kralj Rudolf nalaže ovom dvojcu napuštanje Praga. Za razliku od Kelleyja koji nastavlja lutanja Europom, John Dee se iste godine vraća u Englesku, no jedan je dio njegova životopisa iz tog razdoblja ostao poprilično nejasan. Pošavši od pretpostavke da je još 1583. na seansi izvedenoj u Poljskoj prizvani anđeo Uriel predvidio smrt škotske kraljice Mary, i što je mnogo bitnije, okršaj britanske flote sa španjolskom Armadom (ovi su se događaji stvarno zbili 1587., odnosno 1588.), pojedini biografi pretpostavljaju Deejev angažman u toj sudbinskoj pomorskoj bici koja je označila početak britanske pomorske dominacije. Njegov se upliv uglavnom svodi na savjetovanje po kojemu bi britanska flota ostala u sigurnosti svojih luka, dok nadolazeća oluja ne desetkuje španjolsko brodovlje, no neki idu toliko daleko da sam nastanak oluje pripisuju Johnu Deeju, koji je njezin razvoj nadzirao uz pomoć nepoznatog devetokrakog instrumenta! (Ovdje smo pisali i kako je Elizabeta I. planirala braniti Greenwich od španjolskog napada, za slučaj da Armada doplovi do prijestolnice.)

Po povratku u Englesku Johna dočekuje užasan prizor oštećenog i opljačkanog imanja u Mortlakeu. Ono što ga je vjerojatno najviše pogodilo jest gubitak njegove privatne knjižnice s više od četiri tisuće knjiga, uglavnom unikatnih rukopisa, te većeg broja znanstvenih instrumenata. Štoviše, ova je šteta mogla biti spriječena tridesetak godina ranije kada je Dee nagovarao kraljicu Mary I. na osnivanje Nacionalne biblioteke, u koju je bio spreman uložiti vlastite knjige, no nije naišao na njezino razumjevanje. Ipak, Elizabeta I. će imati više sluha za probleme svojeg vjernog podanika, te će mu 1595. dodjeliti mjesto pročelnika Christ Collegea u Manchesteru, mada se taj potez danas promatra kroz prizmu njegovog udaljivanja iz Londona. U svakom slučaju, John Dee će na spomenutom položaju ostati sve do kraljičine smrti u ožujku 1603., nakon ćega će biti prisiljen vratiti se na obiteljsko imanje u Mortlakeu.

Ne može se kazati da je zadnje godine života Johna Deeja pratila sreća. Epidemija kuge iz 1605. mu odnosi ženu i petero od sedmero djece, a siromaštvo će ga uskoro natjerati na prodaju preostalih knjiga iz osobne knjižnice. Progon mistika koji započinje po ustoličenju Jamesa I. također djeluje pogubno na ostarjelog Deeja i njegovu reputaciju, tako da počinje razmišljati o bijegu u Njemačku. Smrt će ga zateći uslijed priprema za to posljednje, nikad realizirano putovanje – John Dee umire u Mortlakeu najvjerojatnije u prosincu 1608., mada neki izvori spominju i ožujak 1609.

Naslijeđe Johna Deeja

Ova kontroverzna osoba je iza sebe ostavila brojne knjige i spise različite tematike, kao i instrumente i slične artefakte čiji bi broj zasigurno bio znatno veći da nije bilo već spomenute pljačke i pustošenja njegova imanja u Mortlakeu. Prvo ozbiljnije (a vjerojatno i najbitnije) djelo Johna Deeja je Monas Hieroglyphica iz 1564., svojevrsni pastiš više tema gdje pored ostalog obrazlaže svoj čuveni ezoterični simbol kojim je objedinio alkemijske i astrološke pojmove. 1570. piše Brytanniacae Reipublicae Synopsis u kojemu iznosi svoje viđenje širenja engleskog kraljevstva, a iz iste godine datira i Mathematic Preface, predgovor Billingsleyjevom prijevodu Euklidovih Elemenata.

Među zapaženijim radovima je i General and rare memorials pertayning to the Perfect Arte of Navigation iz 1576., u kojemu će dodatno razraditi stajališta iz Synopsisa.

Najveći se broj Deejevih knjiga ipak odnosi na kabalističku i alkemijsku tematiku, primjerice petoknjižje Mysteriorum libri Quinque odnosno Five Books of Magical Excercises nastalo između 1581. i 1583. Iako je dosta takvih naslova bespovratno izgubljeno, u Britanskoj se nacionalnoj knjižnici još čuvaju pojedini rukopisi,  primjerice Liber Logaeth, De Heptarchia Mystica ili Tabula Bonorum Angelorum.

U Britanskom muzeju izloženo je nekoliko sačuvanih predmeta kojima se John Dee služio u svojem radu. Iako je nažalost riječ o artefaktima korištenim u magijske svrhe a ne znanstvenim instrumentima koji su većim dijelom uništeni, to im nipošto ne umanjuje vrijednost. Među njima je poveći voštani pečat sa ucrtanim astrološkim i geometrijskim simbolima te slovima latiničnog i hebrejskog alfabeta, tzv. Siggilum Dei Aemeth, odnosno Božji pečat, kojega je Dee koristio zajedno sa kristalnom kuglom, izloženom u istoj muzejskoj sekciji. Tu su je i ručno zrcalo nastalo uglačavanjem mineralne plohe, koje je, iako nekoć u Deejevu posjedu, najvjerojatnije ipak srednjeameričkog podrijetla.

Karizmatična je pojava Johna Deeja inspirirala mnogobrojne prozaike, pjesnike i dramatičare koji su na njegovu primjeru kreirali neke od najupečatljivijih likova svjetske književnosti. Vjerojatno su najpoznatiji čarobnjak Prospero iz Shakespeareove drame “Oluja” (Tempest, 1610.) nastale nedugo po Deejevoj smrti, te Doctor Faustus Christophera Marlowea (objavljen 1604.) čiji glavni junak, iako temeljen na fiktivnom znanstveniku iz srednjevjekovnog njemačkog predanja, reprezentira brojne Deejeve osobine poput neutažive žeđi za znanjem te koketiranja sa mističnim i onozemaljskim. Znakovito je da će se ove legende pretočene u literarnu formu uhvatiti i neka nadolazeća imena s vrha književnog panteona, primjerice Johann Wolfgang Goethe te Thomas Mann.

Elizabetanski je mag svoje mjesto pronašao i u suvremenoj literaturi. Tako je Peter Ackroyd u romanu “Kuća Dr. Deeja” (The House of Doctor Dee, 1994.) isprepleo suvremena zbivanja sa životopisom i naslijeđem Johna Deeja, dok ga je Charlie Fletcher, autor fantastične trilogije Stoneheart (o kojoj smo već pisali!) pretvorio u glavnog negativca!

Na kraju, i jedan pomalo diskutabilan detalj. U svojim je spisima Dee često spominjao mitski Omphalos, riječ koja označuje predmet što posjeduje nadnaravne moći. No, izgleda kako u ovom slučaju nije riječ o materijalnom artefaktu, već o znanstveno nedokazanoj mogućnosti da određena mjesta akumuliraju i odzračuju zemljinu energiju. U tom kontekstu John Dee prateći Ley linije definira upravo Greenwich kao središte duhovnog sustava na kojemu počiva Britanska monarhija. Ceremoniji posvećenja Omphalosa (koja navodno datira rane 1593.), popraćenoj Deejevim magijskim ritualom navodno je prisustovao i Marlowe koji će, zanimljivo, nedugo potom biti ubijen tijekom tuče u jednoj krčmi u obližnjem Deptfordu.

Spoznaja o Greenwichu kao duhovnom središtu imperije dobija na težini kada se u obzir uzmu potezi koji su naknadno uslijedili, poput utemeljenja Kraljevske zvjezdarnice (1675.) i Kraljevske mornaričke škole, danas Nacionalnog pomorskog muzeja (1712.) iz razdoblja dinastije Stuarta, ili pak postavljanja nultog meridijana upravo na ovoj lokaciji (1884.)!

U svakom slučaju, ne treba smetnuti s uma činjenicu da je jedan od prvih upravitelja Kraljevske zvjezdarnice također bio vizionar sklon kombiniranju znanstvenog pristupa sa alkemičarskim metodama, čovjek koji će krenuti od jedne premise Johna Deeja te na njoj razviti sustav aksioma na kojemu počiva zdanje klasične fizike – Sir Isaac Newton!