Nakon Alaina de Bottona, i drugi je pisac, Tony Parsons, prošloga kolovoza tjedan dana živio u zračnoj luci Heathrow kao “writer in residence”, tražeći inspiraciju za svojih sedam kratkih priča koje su izašle nedugo potom. Iako nema sumnje kako ćete čitajući “Odlaske: Sedam priča s Heathrowa” podosta naučiti o tome što se sve događa u “tajnom gradu” i iza pozornice jedne zračne luke, pravi je Parsonsov fokus zapravo na ljudima koji obavljaju nimalo svakodnevne poslove – makar oni putnicima izgledali takvima – i putnicima koji, u interakciji s osobljem, često tu cijelu priču mogu posve zakomplicirati. Za Parsonsa, aerodromi su mjesta na kojima priče i snovi simbolično i nastaju i prestaju, pa samim time predstavljaju svojevrsne korice pojedinih poglavlja mnogih ljudskih života. Sedam šarmantnih priča koje je ovaj britanski pisac nedavno zapisao natjerat će vas da se prilikom sljedeće posjete nekoj zračnoj luci ipak malo bolje osvrnete oko sebe i promotrite što se sve u njoj zbiva…
"Departures: Seven Stories from Heathrow", prva zbirka kratkih priča Tonyja Parsonsa, objavljena je u listopadu prošle godine, svega dva mjeseca nakon njegovog boravka na Heathrowu. Dakle, prilično ekspresno! Simpatična knjižica mekog uveza i vrlo uočljive naslovnice može se u trenutku pisanja ovog članka nabaviti i u zagrebačkom "Algoritmu".
Aerodrome možete voljeti ili mrziti, možda ih promatrate samo kao bezdušna mjesta kroz koja jednostavno silom prilika morate proći na svojem putovanju ili ih, pak, gledate fascinirani složenošću posla koji se tamo obavlja te ste pritom čak i zadivljeni arhitekturom novih terminala poput Terminala 5 na Heathrowu.
Bez obzira kakav je vaš stav prema ovim mjestima koja možda više od ičega drugoga simboliziraju koliko se svijet smanjio zahvaljujući procvatu zračnog prometa u drugoj polovici prošlog stoljeća, teško je negirati Parsonsovo opažanje da su aerodromi mjesta susreta i oproštaja, mjesta gdje putovanja ali i snovi počinju i završavaju. Novi terminali već odavno nisu hladna, beživotna zdanja čiji bi jedini zadatak bio da vas proslijede do gatea odakle kreće vaš let, a često nevidljiva logistika koja se nalazi u pozadini svake zračne luke i omogućava njezino normalno funkcioniranje već je i sama po sebi prilično fascinantna – naročito imate li u vidu broj putnika koji svakoga dana sretno stiže do svojih odredišta širom svijeta.
Kompleksnost zračnih luka ujedno znači da su na ovim mjestima isprepletene brojne sudbine i emocije putnika, ali i djelatnika samih aerodroma. Tražite li neku zanimljivu priču ili barem ispiraciju za nju, a pritom ste još i uspješan, odlično prodavan pisac, čini se da gotovo možemo govoriti o trendu “kampiranja” na aerodromima tijekom posljednjih nekoliko godina. Pritom je među piscima naročito popularan baš londonski Heathrow: britanski novinar i autor Tony Parsons svakako nije prvi koji je odlučio provesti tjedan dana u ovoj zračnoj luci i postati njezin writer-in-residence, ali se njegovo djelo “Odlasci: Sedam priča s Heathrowa” (Departures: Seven Stories from Heathrow) ipak koncepcijski značajno razlikuje od “Dnevnika s Heathrowa” Alaina de Bottona otprije nekoliko godina.
Kada smo početkom kolovoza prošle godine čuli da je i Parsons odlučio provesti tjedan dana na ovom aerodromu zapadno od Londona, zaključili smo kako ideja u svakom slučaju nije posve originalna (de Botton može reći been there, done that), no o konceptu same knjige i onome što je tada nastajalo u Parsonsovoj glavi i na papiru, dakako, nismo tada još mogli zaključiti ništa. Sada, kada je “Sedam priča s Heathrowa” napokon pred nama, možemo reći da je Parsons majstorski odradio svoj posao, napisavši zbirku od sedam simpatičnih, duhovitih i stvarnim događajima inspiriranih kratkih priča (ujedno i svoje prvo djelo toga tipa!) koja se svojom osnovnom idejom ipak znatno razlikuje od de Bottonovoga “Dnevnika”.
Dok je u slučaju “Dnevnika s Heathrowa” autor ipak ponajprije fasciniran filozofijom i psihologijom putovanja te načinom funkcioniranja jednog kompleksnog sustava kakav je aerodrom, Parsons u prvi plan izvlači priče putnika i osoblja s Heathrowa. Nije u ovom trenutku uopće važno jesu li priče stvarne, izmišljene ili tek temeljene na onome što je Parsons čuo i doživio tijekom svojih tjedan dana na Heathrowu (premda se vjerojatno radi baš o ovom posljednjem slučaju), već je mnogo važnije da će “Sedam priča s Heathrowa” biti podjednako zanimljive ljubiteljima komercijalnog zrakoplovstva koji žele znati kako jedan ovakav aerodrom funkcionira kao i onima koji ih uzimaju u ruke isključivo s namjerom da pročitaju dobre kratke priče ali im primarna želja možda i nije naučiti kakav to “govor tijela” vide zaljubljenici u te “prekasne ptice” poput Boeinga 777.
Ako vam je to naročito važno, mogu svakako posvjedočiti da su tehničke stvari koje Parsons u knjizi spominje kada priča o zrakoplovima ili procedurama na aerodromu činjenično točne, ali su one ujedno i toliko dobro isprepletene s radnjom pojedinih priča da će vam biti “servirane” gotovo usput, bez grubog interferiranja sa samom pričom. Ne znate li mnogo o tome kako jedan aerodrom funkcionira i što se sve događa iza pozornice, čitajući “Sedam priča s Heathrowa” te ćete stvari tako usputno “upiti” s lakoćom.
Tony Parsons na Heathrowu, u kolovozu prošle godine, netom prije nego što se prihvatio istraživanja za "Odlaske". Poput Alaina de Bottona, i Parsons je od vlasnika zračne luke Heathrow, španjolske kompanije BAA, dobio dozvolu nesmetanog kretanja po aerodromu. (Foto: © HarperCollins)
Na točno stotinu stranica – što je gotovo savršena količina za čitanje dok čekate svoj let ili letite prema svojem odredištu – Parsons donosi priče o pojedincima i timovima koji se brinu za svakodnevno funkcioniranje aerodroma i njihovom odnosu s putnicima koji, koliko god predvidljiv možda bio, ipak gotovo nikada nije posve linearan. Od kontrolora leta i njihovih komentara na kultni film “Pushing Tin”, preko perača prozora koji želi biti pilot, službenice britanskog imigracijskog ureda koja je već čula sve moguće razloge za ulazak u zemlju ali ipak uspijeva biti iznenađena svako malo, ili pak momka čija će zadaća biti pronaći čegrtušu koja se avionom “prošvercala” od Južne Amerike do Britanije, sve do tima koji skuplja opasne otpatke s piste – svi ovi djelatnici zračne luke donose svoje priče uz koje njihovi svakodnevni poslovi u konačnici ne djeluju nimalo svakodnevno.
Koliko god pojedine priče mogu djelovati nevjerojatno, one se na aerodromima zaista događaju pa Parsons nije niti morao upotrijebiti previše mašte da bi do zanimljivih priča došao; primjerice, kada sam prije nekoliko godina posjetio glavni operativni centar British Airwaysa uz samu granicu Heathrowa, uistinu sam čuo mnogo sličnih priča, poput onih o škorpionima ili zmijama koje su pobjegle iz prtljage putnika pa ih timovi love po zrakoplovu prije no što on može nastaviti put prema svojem sljedećem odredištu.
Glavni posao Parsonsa stoga je bilo “pakiranje” svih tih činjenica o funkcioniranju jednog aerodroma i samim zrakoplovima u čitljive, zabavne priče, za koje je od jedne pa do druge gotovo nevjerojatno da se na manje od dvadeset stranica svaki puta iznova može ispričati priča s dubinom i posebnim šarmom. Ključan su “sastojak” u njegovim kratkim pričama, dakako – putnici.
Najzabavnije se interakcije u ovim pričama tako događaju upravo na relaciji između putnika i zaposlenih na aerodromu, a baš kada biste pomislili kako je prvih pet priča posve nepovezano, Parsons će u posljednje dvije majstorski povezati pojedine detalje (i likove!) u širu, simpatičnu i toplu priču o životu jednog aerodroma i ljudi koji iza njega stoje. Jer, kako piše pričajući priču o mladom momku čiji je zadatak prepoznavati vrste ptica i udaljiti ih od aerodroma…
Ovo mjesto nije bio tek aerodrom. Ovo je bila katedrala – izgrađena tako da potiče divljenje.
… i ta rečenica, vjerojatno bolje od bilo koje druge iz knjige, u sebi sažima sve ono zbog čega svi ti zaposlenici tako predano rade svoj posao u zračnoj luci.
Parsons je svoju novinarsku karijeru započeo pišući o glazbi u čuvenom britanskom magazinu NME, a njegove knjige poput "Man and Boy" (1999.) postajale su bestseleri gotovo istog trenutka kad bi izašle. (Foto: © HarperCollins)
Čarolija putovanja i čarolija mjesta poput Heathrowa – ako jedan aerodrom uopće može biti čaroban, jer da ste imali priliku pitati nažalost sad već pokojnog Douglasa Adamsa, on bi vam vjerojatno citirao svoju rečenicu kako s razlogom ne postoji izraz “lijep kao aerodrom” - vjerojatno su bolje dočarane de Bottonovim “Dnevnikom s Heathrowa”, ali Parsons je dramatizacijom priča i likova stvorio koncepcijski posve drugačije djelo.
Njegov stil pisanja uspijeva dramaturški “prodati” gotovo svaku priču pa premda se ne može reći da su sve odreda jednako dinamične ili intenzivne, lake su za čitanje i teško ih je ispustiti iz ruku nakon prve stranice. Možete im se vratiti bilo kada, pa čak i pročitati ih više puta; budući da zasad ne postoji hrvatsko izdanje “Odlazaka”, nije suvišno napomenuti i kako je engleski ovdje vrlo čist i razumljiv, bez ikakvog suvišnog tehničkog žargona o kojega bi se oni koji zrakoplovnu industriju ne poznaju toliko dobro trebali spoticati.
“Odlasci: Sedam priča s Heathrowa” zanimljiv su spisateljski projekt koji kombinira stvarnost i fikciju, vodeći čitatelja na mjesta na kojima on možda niti ne očekuje određenu dubinu ili zanimljive priče. Ne želim birati između de Bottona i Parsonsa – svatko zainteresiran za čaroliju putovanja ili pak fasciniran zrakoplovima trebao bi pročitati obje knjige – niti je “Sedam priča s Heathrowa” nešto najbolje što ćete ikad pročitati, ali daleko od toga da se ne radi o zanimljivoj i zabavnoj dramatizaciji naizgled “običnih” aerodromskih priča.
Imate li par sati koje morate “ubiti” tijekom putovanja, Parsons će vam biti odličan suputnik. Čak i ako su aerodromi zaista na prvi pogled hladna mjesta, pa i imaju li kroničnih problema poput Heathrowa, uz Parsonsa oni uistinu oživljavaju!
Departures: Seven Stories from Heathrow
99 stranica, meki uvez
Autor: Tony Parsons
Izdavač: HarperCollins
ISBN: 978-0-00-745865-3
Cijena: £ 7,99 (Algoritam: 80 kn)
Komentari