Ključni trenuci Elizabete II.

Točno je 60 godina otkako je Elizabeta II. postala britanskom kraljicom: na prijestolje je došla 6. veljače 1952. nakon smrti svojega oca, kralja Georgea VI. Monarsi rijetko imaju priliku slaviti ovako značajnu i veliku obljetnicu kakva je ova dijamantna (zasad je u Ujedinjenom Kraljevstvu to učinila još jedino kraljica Viktorija, praprabaka trenutačne kraljice, koja drži i rekord po duljini vladavine) pa stoga ne čudi da će cijela 2012. u Britaniji biti obilježena nizom proslava kraljičina jubileja. Premda se sam današnji dan ne slavi kao obljetnica već službene proslave slijede u svibnju i lipnju, kao svojevrsni uvod u niz članaka koji će se baviti vladavinom kraljice Elizabete slijedi pregled najznačajnijih događaja koji su obilježili njezin život i proteklih 60 godina na čelu Ujedinjenog Kraljevstva: od turbulentnih ratnih godina u Europi pa do uznapredovalog postupka mirenja između susjeda na Britanskom otočju.

Pripreme za proslavu kraljičine dijamantne obljetnice u punom su jeku: u Britaniji se već neko vrijeme mogu pogledati posebne izložbe portreta i fotografija kraljice, a za početak lipnja najavljena je i glavna proslava u Londonu koja će kulminirati najvećom flotom brodova koja je ikada zaplovila Temzom pri čemu će i kraljica, dakako, zaploviti na svojoj svečanoj teglenici. Uz Olimpijske igre, proslava kraljičina jubileja značajan je događaj koji će Britaniju staviti u fokus svjetske javnosti tijekom 2012.

Premda se današnji dan, 6. veljače, ne slavi i službeno kao kraljičina obljetnica – toga je dana, naime, preminuo njezin otac, kralj George VI., pa ovaj dan kraljica stoga preferira provesti skromno, u miru i sjećanjima – činjenica jest da se upravo danas navršava točno 60 godina otkako je Elizabeta II. došla na britansko prijestolje. Uz brojne retrospektive u medijima i nove portrete kraljice i princa Philipa koji su upravo objavljeni, mogli bismo reći kako službeni dio slavljeničke godine za britansku kraljicu počinje upravo danas.

Dijamantna obljetnica značajan je jubilej: jedini drugi monarh koji ju je imao prilike proslaviti u Ujedinjenom Kraljevstvu bila je kraljica Viktorija, daleke 1897. Viktorija i dalje drži rekord u pogledu duljine vladavine (63 godine i 216 dana), ali sa svojih 60 godina na prijestolju Elizabeta II. nalazi se odmah iza nje na drugom mjestu. Značaj kraljice u britanskoj monarhiji svakako nije zanemariv: mnogo se toga promijenilo u šest desetljeća otkako je Elizabeta naslijedila prijestolje u teškim poslijeratnim godinama, no preko godina hladnog rata i velikih društveno-ekonomskih promjena u zemlji pa do svojevrsne krize monarhije u devedesetima i njezine posve očite modernizacije koja je u tijeku posljednjih godina, lik kraljice predstavljao je značajan oslonac britanskoj javnosti, a počesto i mnogim pojedincima drugih zemalja koje čak i nisu dio Commonwealtha.

Tijekom svoje vladavine, Elizabeta II. susrela je i radila s ukupno 12 britanskih premijera – od čuvenog Winstona Churchilla koji je bio njezin prvi premijer pa do današnjeg premijera Davida Camerona – a većina članova današnje britanske vlade nije niti bila rođena u trenutku kada je Elizabeta II. postala kraljicom. Pregled događaja koji slijedi stoga nema ambiciju vrednovati njezinu dugačku vladavinu u zahtjevnim vremenima – za to će još biti prilike tijekom ove obljetničke godine kroz druge članke, uključujući i neke knjige koje ću vam preporučiti u narednim danima i tjednima – već želi poslužiti kao kratak pregled nekih od najvažnijih događaja u životu Elizabete II. i njezinog kraljevstva.

1936. Abdikacija Edwarda VIII.

Kako stvari danas stoje, Elizabeta II. bila bi kraljica i da njezin ujak, Edward VIII., nije abdicirao 11. prosinca 1936., no Edwardova odluka da napusti britansko prijestolje kako bi mogao oženiti već dvaput razvedenu Amerikanku Wallis Simpson stavila je u fokus Elizabetina oca Alberta koji nastavlja vladati kao George VI. (Nastavak priče možda barem okvirno znate i ako ste lani gledali veliki filmski hit, “Kraljev govor”, film za kojega se moglo saznati kako je kraljica također rekla da je zadovoljna prikazom svojega oca i obitelji.) Pitanje je, dakako, što bi se dogodilo da je Edward VIII. ostao na prijestolju i eventualno imao potomke, no princeza Elizabeta u tom bi slučaju svakako bila mnogo dalje od prijestolja – možda na njega nikada ne bi niti došla.

Uz svojega se oca, koji je Britaniju naslijedio u kriznim trenucima u osvit Drugog svjetskog rata, desetogodišnja princeza Elizabeta sve više počela zanimati za politiku i sam način vladanja, svjesna činjenice da će u jednom trenutku vrlo vjerojatno i sama doći na prijestolje; jedino što je to moglo promijeniti ili odgoditi zbog pravila nasljeđivanja britanskog prijestolja bilo bi, dakako, rođenje brata. Kada ju je njezina mlađa sestra, princeza Margaret, pitala je li istina da će ona jednoga dana biti kraljica, na što je Elizabeta odgovorila potvrdno, Margaret je, navodno, samo zaključila – “jadna ti”. No, princeza Lilibet, kako su Elizabetu tada zvali, bila je pripremana za svoju buduću ulogu daleko bolje nego što je to bio slučaj s njezinim ocem koji vjerojatno ne bi nikada zasjeo na britanskoj prijestolje da nije bilo složenog spleta okolnosti koji su kulminirale abdikacijom njegova brata.

1952. Dolazak na prijestolje

Princezu Elizabetu vijest o smrti njezina oca, Georgea VI., zatiče 6. veljače 1952. tijekom putovanja po Keniji, gdje se nalazila sa svojim suprugom, princom Philipom. Ona se iz istočne Afrike hitno vraća u Britaniju, kamo stiže sljedećeg dana te sa svojih 25 godina naslijeđuje britansko prijestolje. Dakako, prijestolje se u britanskoj monarhiji naslijeđuje automatski, smrću ili abdikacijom prethodnog monarha, pa tako nije potrebno da krunidba bude održana prije nego što netko i službeno postane kraljem ili kraljicom, dok sama ceremonija krunidbe obično uslijedi u periodu od 12 do 18 mjeseci koliko je potrebno kako bi se ovaj događaj pažljivo isplanirao i organizirao.

1953. Krunidba Elizabete II.

Ujedinjeno Kraljevstvo dobilo je svoju novu, mladu kraljicu u koju je u teškim poslijeratnim godinama polagalo mnogo nade – nagovještavajući čak svojevrsno novo “elizabetansko doba”. Ceremonija njezine krunidbe što je održana 2. lipnja 1953. u Westminsterskoj opatiji predstavljala je povijesni događaj i u svijetu medija jer bila je to, naime, prva ceremonija krunidbe jednog monarha koja je uživo prenošena na televiziji.

1992. “Annus horribilis”

Godina u kojoj je kraljica Elizabeta II. proslavljala svojih 40 godina na britanskom prijestolju zaslužila je da ju sama kraljica u svojem obljetničkom govoru nazove “užasnom godinom” – annus horribilis. Njezini su se sinovi, Charles i Andrew, te godine razveli od svojih supruga, Diane i Sarah, a niz raspada brakova u kraljevskoj obitelji nastavljen je razvodom princeze Ane. Kao da to sve nije bilo dovoljno za jednu godinu, strašna je vatra sredinom studenoga uništila cijeli jedan dio jedne od kraljičinih rezidencija – dvorca u Windsoru. Skupa obnova financirana je, između ostaloga, i djelomičnim otvaranjem Buckinghamske palače i nekih drugih kraljičinih rezidencija i posjeda za posjet posjetiteljima jer se političari nisu slagali s time da cjelokupni trošak obnove zdanja podnese država.

Uz sve češće spominjanje budžeta kraljevske obitelji kao velikog financijskog problema u državi, naročito uz devastirani Windsor koji je vapio za obnovom koju nisu željeli financirati isključivo porezni obveznici, te uz rastuće troškove zabava i lagodnog života kakvoga su vodili mlađi članovi kraljevske obitelji, kraljica je te godine dobrovoljno pristala plaćati porez, baš poput svih ostalih građana Ujedinjenog Kraljevstva. Nije to baš bio povijesni presedan (Buckinghamska je palača tom prilikom objavila kako su i kraljica Viktorija, u 19. stoljeću, i kraljičin otac George VI. u više navrata dobrovoljno plaćali porez na svoja primanja i imovinu, jer u vlasništvu kraljevske obitelji su i atraktivne rezidencije u Balmoralu i Sandringhamu), ali ipak ostaje zabilježeno da je u vrijeme premijera Johna Majora britanska kraljevska obitelj u ovom pogledu izjednačena sa svim ostalim građanima Ujedinjenog Kraljevstva.

1997. Smrt Diane, princeze od Walesa

Posljednjeg dana kolovoza ove godine, u svijetu omiljena i izuzetno popularna princeza Diana stradala je u automobilskoj nesreći u pariškom tunelu. Jesu li pravi uzrok nesreće dosadni paparazzi koji su na motorima proganjali automobil u kojemu si bili Diana i njezin tadašnji partner, Dodi Fayed, ili ovdje pak ima mjesta za radikalne teorije zavjere kakve iznosi Dodijev otac, Mohamad Al-Fayed (do prije dvije godine vlasnik londonskog Harrodsa), a koji pak tvrdi kako su Dianu zapravo ubili agenti MI6, možda je atraktivno u pogledu teme za raspravu ali u stvarnosti se teško mogu očekivati radikalno novi zaključci neovisnih i privatnih istraga ove nesreće. Međutim, tragičan događaj u pariškom tunelu za kraljevsku je obitelj i samu Elizabetu II. prouzročio vjerojatno i najveću krizu s kojom se kraljica ikada suočila, praćenu pravom lavinom nezadovoljstva javnosti.

Uz tadašnje dugotrajno inzistiranje službene Buckinghamske palače da Dianinoj smrti ne pridaje veliku važnost, tretirajući je kao bivšu članicu kraljevske obitelji koja više nema jednaka prava kao što bi imala da još uvijek jest dio te obitelji i da se nije razvela od princa Charlesa, “spuštajući” dakle sve na razinu privatne tragedije s kojom primarno obitelj Spencer valja izaći na kraj, kraljica Elizabeta II. i službeni dvor naišli su na potpuno nerazumijevanje građana koji su bili preplavljeni emocijama. Oni su se danima pitali kada će i kako, te hoće li kraljica uopće pokazati imalo sućuti prema tragičnoj Dianinoj smrti. Potaknuti tragičnim događajima i inspiriranim, dirljivim govorom tada tek novog premijera, Tonyja Blaira, masovno su posjećivali sve kraljevske palače – naročito onu u Kensingtonu koja je bila Dianin dom – i ostavljali nebrojene bukete cvijeća, izražavajući veliku povezanost s “narodnom princezom” (što je termin kojega je, navodno, tada “skovao” Blairov savjetnik i kontroverzni “spin doktor” Alastair Campbell).

Kraljica je 9. rujna 1992. na ispraćaju stradale princeze ipak učinila nešto posve neuobičajeno i izvan svih kraljevskih konvencija: naklonila se Dianinu lijesu dok je povorka prolazila ispred Buckinghamske palače, čime je učinkovito odagnala sve daljnje kritike javnosti i naročito vrlo “zločestih” i kritičnih britanskih tabloida. Ne sjećate li se događaja vezanih uz Dianinu smrt te 1997. godine – ili ste pak dovoljno mladi da je to bilo “prije vašeg vremena” – film “Kraljica” s Helen Mirren u ulozi Elizabete II. vrlo realistično i povijesno točno prikazuje atmosferu koja je vladala u Britaniji u danima nakon smrti princeze.

2002. Smrti princeze Margaret i Kraljice majke

U godini kada je slavila svoj zlatni jubilej, 50 godina na prijestolju, Elizabeta se morala suočiti s dva neizbježna, teška događaja; za razliku od “užasne godine” i niza nepredviđenih događaja jedno desetljeće ranije, smrti njezine sestre princeze Margaret i njezine majke, Elizabeth Bowes-Lyon, nešto su što se moglo i očekivati, ali Elizabeta je, dakako, bila vrlo pogođena smrću svoje jedine sestre (9. veljače) i Kraljice majke (30. ožujka) u razmaku od nepuna dva mjeseca. Njezina je majka doživjela duboku starost (preminula je s navršenom 101 godinom, već duboko zašavši u sljedeću), dok je mlađa sestra Margaret preminula s navršenom 71 godinom od posljedica srčanog udara.

2011. Vjenčanje princa Williama i Kate Middleton

Nakon velikih problema s imidžem i percepcijom kraljice i same monarhije u devedesetima, do prijelaza u 21. stoljeće taj se imidž ipak bitno popravio. Princ Charles oženio je 2005. Camillu Parker Bowles (te im je kraljica priredila i službeni prijem u dvorcu Windsor, unatoč tome što je bilo i više nego očito da baš i ne odobrava taj brak), ali ono što je moglo dodatno osnažiti i učvrstiti monarhiju svakako bi bilo vjenčanje nekog od njezinih dvojice unuka koji su pri vrhu popisa za naslijeđivanje prijestolja.

Teško da je o prošlogodišnjem vjenčanju princa Williama i Catherine Middleton moguće napisati nešto što već nismo; možda još nema elemenata da bi se ovaj brak svrstao na listu povijesno važnih brakova u tisućljetnom kraljevstvu, ali je mnogim svojim elementima uvelike utro put modernizaciji britanske monarhije i same kraljevske obitelji. I sama je kraljica navodno bitno pomogla Williamu u planiranju njegova vjenčanja, a snimku cijelog vjenčanja možete pogledati ovdje.

Usput, kad smo već kod modernizacije monarhije, nije loše ponovno spomenuti da Buckinghamska palača ima svoje kanale na društvenim mrežama, poput Facebooka, Twittera, Flickra i YouTubea. Komunikacija, dakako, nije dvosmjerna, ali nema nikakve sumnje kako je za imidž britanske kraljevske obitelji i podršku ideji očuvanja monarhije ova otvorenost itekako dobrodošla. Nastavak modernizacije monarhije svakako najavljuje i nedavna promjena pravila nasljeđivanja prijestolja koja je puštena u proceduru.

2011. Posjet Republici Irskoj

Prošle je godine kraljica također krenula na dva povijesna putovanja: u godini u kojoj je slavila svoj 85. rođendan, odlučila je posjetiti Australiju i Irsku. Posjet Australiji u listopadu 2011. mediji su nazvali njezinim “oproštajnim posjetom” jer nije baš vjerojatno da će se kraljica ponovno uputiti na tako dalek i zahtjevan put (posljednji je puta bila u toj zemlji 2002.), ali svibanjski boravak u Dublinu svakako je imao mnogo veću povijesnu težinu.

Britanski monarh nije, naime, nikada posjetio samostalnu Irsku. Kraljičin djed, George V., bio je 1911. posljednji britanski monarh koji je posjetio Irsku kao otok, no ona je tada još uvijek bila dio Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Irske i nije bila samostalna država. Irska republikanska armija (IRA) ratom započetim u siječnju 1919., dugim tri i pol godine, izborila je neovisnost južnog dijela otoka pa je tako Irska Slobodna Država, prethodnica današnje Republike Irske, formirana 1922. Šest je pokrajina u sjevernom dijelu otoka, dakako, ostalo dijelom Ujedinjenog Kraljevstva, nastavljajući nizom sukoba krvavu otočnu povijest sve do povijesnog “Sporazuma na Veliki petak” (Good Friday Agreement) potpisanog 10. travnja 1998.

Prošlogodišnji kraljičin posjet Irskoj pokazao je da su ove dvije zemlje sposobne i spremne otvoriti posve novu stranicu svojih odnosa: to putovanje nije bilo tek politički spin niti skup, raskošan ili nepotreban kraljevski izlet na susjedni otok kakav su neki skeptici očekivali, već je od posjeta onim mjestima na kojima bi bilo nemoguće zamisliti britanskog monarha prije svega nekoliko godina pa do iskazane iskrene sućuti i dirljivog govora ovo putovanje pokazalo koliko su se do početka 21. stoljeća neke stvari na irskom otoku ipak promijenile nabolje. Čak niti čelnik Sinn Feina, Gerry Adams, nije mogao ostati posve ravnodušan na posjet britanske kraljice, neovisno o tome što smatra da je pred ove dvije zemlje još dugačak put do potpune normalizacije odnosa i da se to neće niti moći dogoditi prije ujedinjenja južnog i sjevernog djela “Smaragdnog otoka”.