Charles Dickens: život i djela

Cijela ova godina proći će u znaku obilježavanja dvjestote obljetnice rođenja jednog od najvećih engleskih i svjetskih pisaca, a svakako najvećeg književnog imena viktorijanskog doba – Charlesa Dickensa. Ovaj je književnik rođen u posve prosječnoj obitelji toga doba, obitelji koja se također morala suočiti s čitavim nizom vlastitih problema, ali skora selidba u London i najprije pravnička, a potom novinarska karijera mladog Charlesa ubrzo suočavaju s nizom socijalnih problema koji su i više nego očiti na ulicama siromašnih londonskih četvrti. Ubrzo ne postaje samo “socijalna savjest” Britanije već se pokušava obračunati i s gorućim problemom robovlasništva u Americi, dok istovremeno kod kuće postaje prava spisateljska zvijezda čije su turneje širom zemlje, praćene javnim čitanjem njegovih djela, vrlo tražene i posjećene…

Charles John Huffam Dickens rođen je 7. veljače 1812. u Landportu, Portsmouth, kao drugo od osmero djece u obitelji Johna, sitnog mornaričkog činovnika i domaćice Elisabeth. Još u najranijem djetinjstvu pokazuje začudnu sposobnost pamćenja lica i povezivanja istih s određenim područjima i događajima, osobinu bez koje je teško zamisliti imalo ozbiljnijeg pisca. Ipak, ti su rani dani života budućeg književnog genija obilježeni opetovanim obiteljskim preseljenjima. Tako će mali Charles razdoblje od druge do četvrte godine života provesti u Londonu, no već 1816. njegov otac pronalazi bolje plaćen posao u Chatamu, u Kentu.

Upravo će ondje, u idiličnim pastoralnim područjima na obalama Medwayja, budući pisac poduzimati beskrajna dječačka lutanja kojima će razvijati imaginaciju, ali i steći dvije godine temeljne naobrazbe u okviru škole William Giles. Nažalost, bezbrižni i sretni dani za mladog Dickensa prestaju početkom 1821. kada uslijed reformi u činovničkoj strukturi Mornarice njegov otac ostaje bez posla i većine prihoda, tako da je obitelj prinuđena još jednom promjeniti boravište. Ovoga će se puta Dickensovi smjestiti u londonskom Camden Townu, a John će prihvatiti znatno manje plaćen posao pisara u Somerset Houseu. Unatoč upornim nastojanjima da prehrani rastuću obitelj, njegov će ga neracionalan odnos prema novcu kao i nemogućnost odbacivanja starih navika i prilagođavanja novim životnim uvjetima vrlo brzo koštati slobode.

Godine 1824. lokalni će pekar tužiti Johna Dickensa zbog nevraćanja duga, zbog čega će pak ovaj početkom veljače biti zatvoren u nekoć poznatom zatvoru Marshalsea u Southwarku. U tom će mu se dužničkom robstvu pridružiti i Elisabeth sa djecom, uz izuzetak tada dvanaestogodišnjeg Charlesa koji se zapošljava u tvornici Warren’s Blacking Factory te kroz nekoliko mjeseci zarađuje dovoljno novca da bi koncem svibnja oca izbavio iz zatočeništva. Ipak, dani koje je Charles proveo lijepeći etikete na boce s laštilom nisu uzalud bačeni pošto ga je dobronamjerni vlasnik tijekom pauza za ručak podučavao gramatici i matematici.

Iako je Elisabeth zahtijevala da se njezin sin vrati na posao u tvornicu laštila kako bi obitelji donosio dodatni novac, John je bio apsolutno protiv takvog tretmana – štoviše, inzistirao je na nastavku Charlesove naobrazbe, što će u konačnici budućem piscu pružiti još nekoliko godina pohađanja londonske dnevne škole na Hampstead Roadu.

Charlesov novi svijet

Sredinom 1827. Charles po nagovoru obitelji odustaje od formalnog školovanja, no ne i od stjecanja znanja, što će ostati jedna od njegovih životnih preokupacija. Roditelji smatraju da je s navršenih 15 godina dovoljno zreo da bi potražio stalno zaposlenje te tako barem djelomično ublažio vječno prisutan problem prihoda u obitelji Dickens. Nedugo potom postaje pomoćnik u odvjetničkom uredu Ellis & Blackmore – taj će posao obavljati oko godinu i pol dana, do studenog 1828. – mada ubrzo postaje svjestan da to nije njegov životni poziv. U trenutku kada je napustio sigurnost posla sudbenog činovnika kao i moguću uspješnu karijeru, već je čvrsto odlučio čime se želi baviti.

Charlesa, mladića koji je relativno rano upoznao neimaštinu i borbu za golim preživljavanjem privuklo je upravo novinarstvo, nudeći mogućnost praćenja i izvještavanja o burnom životu velegrada i njegovim stanovnicima, od uličnih prosjaka i čistača cipela pa sve do plemičkih i dvorskih intriga. Taj skok sa sjaja i komfora odvjetničkih palača Gray’s Inna i Holborn Courta na užurbanu vrevu žurnalističkog Fleet Streeta je u geografskom smislu možda i iznosio svega nekoliko stotina metara, no Charlesu je otvorio vrata jednog sasvim drugog svijeta, svijeta u kojemu se on neobično dobro snalazio!

Osamnaest mjeseci provedenih na mjestu pomoćnika kod Ellisa & Blackmorea ipak se pokazalo plodonosnim budući da je stečeno iskustvo i znanje iskoristio radeći kao izvjestitelj pri odvjetničkoj udruzi Doctor’s Commons, te općenito fokusirajući svoje prve novinske tekstove na sudske izvještaje. Ostaviviši jednom zauvijek iza sebe temeljna egzistencijalna pitanja, mladi se Dickens konačno mogao posvetiti i ljepšim stranama života. Zaljubljuje se u Mariu Beadnell s kojom će provesti tri iduće godine, no ta će veza nažalost propasti, ponajviše zbog protivljenja obitelji. Ipak, Maria je poticajno djelovala na Charlesovu kreativnost – kroz tri godine koliko su zajedno proveli, intezivirao je svoju novinarsku djelatnost pišući veći broj članaka pod pseudonimom Boz (1836. ovi će tekstovi biti sakupljeni i izdani pod naslovom Sketches by Boz, odnosno “Bozove crtice”), a 1833. objavljuje i svoj prvi književni uradak, kratku priču A Dinner at Poplar Walk (ustvari je riječ o preliminarno izdatom ulomku iz “Bozovih crtica”).

Prvi roman: “Zapisi kluba Pickwick”

Prvo će poznatije i obimnije Dickensovo djelo proizaći iz suradnje sa karikaturistom Robertom Seymourom. Riječ je o romanu The Pickwick Papers (“Zapisi kluba Pickwick”), čiji se prvi nastavak pojavio nedugo po izlasku Bozovih crtica iz tiska. Ovdje je bitno spomenuti činjenicu da su tijekom devetnaestog stoljeća književni radovi ne samo početnika već i renomiranih pisaca objavljivani u nastavcima, kako u za to specijaliziranim tiskovinama, tako i u dnevnim novinama. Stoga će mjesečni ciklus o klubu Pickwick biti zaključen tek u studenom 1837. To će djelo svojem autoru donijeti neočekivanu slavu, ali će nažalost biti popraćeno i nekim neugodnim situacijama. Seymour će, naime, zbog progresivnog pogoršavanja zdravlja koncem 1836. počiniti samoubojstvo, a njegova će udovica javno napasti Dickensa tvrdeći kako je pri pisanju nastavaka koristio isključivo ideje njenog pokojnog supruga!

Srećom, ova će se gruba situacija ubrzo izgladiti, a godine 1836. i 1837. ostat će zapisane zlatnim slovima u životu Charlesa Dickensa. Osim što je uspješno zakoračio u svijet književnosti, upoznao je i svoju životnu družicu i majku njihovo desetero djece, Catherine Thomson Hogarth (njih dvoje vjenčat će se 2. travnja 1836.), te započeti dugogodišnje prijateljstvo s Johnom Fosterom, svojim budućim životopiscem. Također, postaje i glavni urednik književnog časopisa Bentley’s Miscellany, istog onog u kojemu će biti objavljeni nastavci njegovih idućih romana. Poprilično znakovito, karijera najvećeg viktorijanskog pisca je krenula uzlaznom putanjom upravo u vrijeme kada je započela vladavina kraljice Viktorije!

Oliver Twist: socijalna tematika u prvom planu

Godine 1837. Dickens započinje objavljivanje ulomaka jednog od svojih najpoznatijih djela koje će uskoro postati poznato kao Oliver Twist. Za razliku od humorističkih i donekle satiričkih The Pickwick Papersa, ovdje će u prvi plan izbiti socijalna tematika koja će od tog trenutka postati ključna konstanta u njegovu stvaralaštvu. Priča o dječaku čija majka umire pri porodu i koji sazrijeva u nemogućim uvjetima ubožnice i okrutnih posvojiteljskih obitelji, a kasnije protiv svoje volje postaje dio džeparoške bande je u nekim segmentima pomalo stereotipni model borbe dobra i zla u kojoj, očekivano, pobjeđuje dobro.

Pripisivali mi takav ishod Dickensovom vječnom optimizmu i izraženoj filantropiji ili samo duhu vremena (to je razdoblje realizma i naznaka ranog naturalizma u književnosti), činjenica jest da je riječ o danas obaveznom sastavnom dijelu lektire u većini svjetskih školskih sustava, a nije zgorega spomenuti ni brojne ekranizacije, među kojima se ističe ona Sir Davida Leana iz 1948. Nažalost, pojedini kritičari u svojim ishitrenim i neobjektivnim recenzijama romana Oliver Twist nisu tada propustili optužiti Charlesa Dickensa za antisemitizam, i to samo zbog činjenice da je glavni negativac Fagin podrijetlom Židov.

Još prije službenog dovršetka Olivera Twista, Dickens započinje rad na trećem romanu, Nicholasu Nicklebyju koji u temeljima sadrži sličnu socijalnu potku ali i brojne elemente iz pisčeva života – slično Dickensu, i mladi se Nick u jednome trenutku također nađe u situaciji spašavanja vlastite obitelji napornim radom. Nakon što je dovršio Nicholasa Nickelbyja, Dickens daje ostavku na mjesto urednika Bentley’s Miscellanyja smatrajući kako mu dodatni posao oduzima dragocjeno spisateljsko vrijeme. Nije u toj konstataciji uopće pretjerivao jer tijekom naredne dvije godine (1840. i 1841.) paralelno radi na čak tri romana: Master Humphrey’s Clock (“Sat majstora Humphreyja”), potom iz njega proizašlom Old Curiosity Shop (“Čudnovata staretinarnica”), te na romanu Barnaby Rudge.

Dickens s druge strane Atlantika

Ovaj je radni tempo zasigurno iscrpio Charlesa koji početkom 1842. shvaća kako mu je kraći predah neophodan. Zajedno sa ženom po prvi puta posjećuje Kanadu i Sjedinjene Američke Države, no to će putovanje biti sve samo ne turističko. Dickens će iskoristiti svoju rastuću popularnost kako bi se okomio na ono što je smatrao najvećom sramotom čovječanstva – na robovlasnički sustav tada još prisutan u dijelovima SAD-a.

Uspomene koje će ponijeti iz novog kontinenta neće biti baš lijepe pošto se suočio i sa besramnim nepoštivanjem autorskih prava od strane raznih američkih novinskih i književnih izdavača koji su bez njegove dozvole objavljivali The Pickwick Papers i Olivera Twista. Ovaj će “izlet” u konačnici ipak rezultirati nećim pozitivnim jer Dickensa inspirira za njegovo iduće djelo, roman Martin Chuzzlewitt, točnije za segment u kojemu opisuje putovanje mladog Martina u Sjedinjene Države koje su ovdje prikazane u veoma negativnom svjetlu, a čitavo će putovanje Dickens rezimirati u ne baš blagonaklonom putopisu American Notes (“Zapisi iz Amerike”).

Putovanja će obilježiti i narednih nekoliko godina u životu Charlesa Dickensa i njegove obitelji. Tijekom posjeta Italiji i Švicarskoj dovršava roman Dombey and Son (“Dombey i sin”), a po povratku u Englesku stvara jedno od svojih najpoznatijih djela, Davida Copperfielda (1849). Zanimljivo je napomenuti kako je lik nepopravljivog optimista Wilkinsa Micawbera, čovjeka koji stoički trpi životne nepravde nadajući se u bolju budućnost u potpunosti temeljen na Charlesovu ocu Johnu Dickensu!

Dickens kao društvena savjest Britanije i – zvijezda

U pedesete godine 19. stoljeća Dickens ulazi ne samo kao priznati autor, već i kao jedna od najcjenjenijih osoba iz javnog života, na neki način društvena savjest Britanije. Pokreće i uređuje tjednik Household Words koji će izlaziti između 1850. i 1859., a po njegovu gašenju nastavlja na novinom All the Year Round, na čijem će čelu biti do smrti. Iako Dickens nikada nije bio bogat u uobičajenom smislu te riječi, u to mu se vrijeme materijalna situacija poprilično poboljšala pa sa obitelji seli u raskošnu kuću na londonskom Tavistock Squareu.

Do konca desetljeća Dickens će objaviti još i Bleak House (“Sumorna kuća”), djelo koje otvoreno kritizira britanski pravosudni sustav (i što je naročito zanimljivo, jedini roman u kojemu je ulogu naratora dodijelio ženskoj junakinji), Hard Times (“Teška vremena”), te Little Dorrit (“Mala Dorritova”) gdje iznova poseže za autobiografskim elementima pri građenju radnje – naime, otac Amy Dorrit, slično Dickensovu ocu, također robija u zatvoru Marshalsea zbog neplaćenih dugova.

Nažalost, privatni život Charlesa Dickensa nije pratio zvjezdanu liniju svoje javne inačice. Početkom 1858. ostavlja svoju dugogodišnju suprugu Catherine, i to zbog znatno mlađe glumice Ellen Ternan s kojom će provesti ostatak života. Iako ta vijest nije baš blagonaklono primljena u konzervativnom viktorijanskom društvu, očito nije poljuljala njegov stečeni ugled i slavu. Koliko god to danas čudno zvučalo, Charles Dickens bio je slavna javna osoba, na razini onoga što bismo danas nazvali “zvijezdom”. Štoviše, čak se i ponašao u skladu s navikama današnjih slavnih imena iz svijeta književnosti. Tako je, primjerice, od 1859. ustalio praksu javnih nastupa, pa i turneja na kojima bi pred okupljenom publikom čitao ulomke iz svojih djela te odgovarao na pitanja prisutnih.

Posljednje desetljeće života Dickens provodi u razmeđu između idiličnog obiteljskog ugođaja na novostečenom imanju na Gad’s Hillu u Kentu i putovanja diljem Britanije, uglavnom u sklopu spomenutih turneja. 1861. započinje posljednje u nizu svojih velikih ostvarenja, Great Expectations (“Velika isčekivanja”), no sve izraženiji problemi sa srcem zahtjevaju usporavanje njegovog poslovično užurbanog tempa.

Odlazak i nedovršena “Tajna Edwina Drooda”

Svojeglavi se Dickens oglušuje na preporuke liječnika, te nastavlja sa putovanjima – 1866. će uslijediti njegov posljednji posjet Americi te još nekoliko kraćih izleta po “Otoku” tijekom kojih dovršava Our mutual Friend (“Naš zajednički prijatelj”). Zadnja je Dickensova turneja po Engleskoj i Škotskoj (1869.) prekinuta upravo zbog rapidnog pogoršavanja njegovog zdravlja pa se početkom 1870. vraća u Gad’s Hill kojega do smrti praktički neće napuštati, uz izuzetak privatnog posjeta kraljici Viktoriji u ožujku iste godine. Smrt će ga zateći 9. lipnja 1870. nakon cjelodnevnog rada na novom romanu čijih je prvih šest nastavaka objavio u svojem časopisu All the Year Round. Pokopan je u “Kutku pjesnika” (Poet’s Corner) u Westminsterskoj opatiji a na njegovu grobu stoji slijedeći epitaf:

He was a sympathizer to the poor, the suffering, and the oppressed; and by his death, one of England’s greatest writers is lost to the world. 

Mystery of Edwin Drood (“Tajna Edwina Drooda”) spada u domenu onih umjetničkih ostvarenja kojima je sudbina dodijelila zloguki epitet “nedovršen”. Dickens je napustio ovaj svijet upravo u trenutku kada je radnju doveo do kulminacije pa je generacijama štovatelja i književnih kritičara ostala samo mogućnost nagađanja što se u stvari dogodilo s Edwinom i koja je stvarna pozadina njegova nestanka. Pomalo je prestrogo reći da je Dickens otišao “prevarivši” brojne štovatelje – jednostavno, činjenica da njegov opus nije striktno zaokružen i zaključen otvara plodno područje brojnim sljedbenicima kojih u poznom 19. stoljeću nije nedostajalo. Dovoljno se prisjetiti Gilberta K. Chestertona, Josepha Conrada ili Thomasa Hardyja (tek da spomenemo neke od njih), pisaca u čijim se djelima naslućuje Dickensova britka socijalna satira i rafinirano psihološko portretiranje likova.

Donekle izdvojeni dio u književnoj ostavštini Charlesa Dickensa predstavljaju njegove ‘božične’ priče. U razdoblju od 1843. pa do 1848. je objavio pet novela čija je nedvojbeno dickensovska tematika bivala obojena nijansama božićne atmosfere. Iako je prva u nizu, A Christmas Carol (“Božićna pjesma”, 1843.) ujedno i najpoznatija, bilo bi nepravedno zanemariti ostale priče iz niza: The Chimes (“Zvona”, 1844.), The Cricket on the Hearth (“Cvrčak na kaminu”, 1845.), The Battle of Life (“Životna bitka”, 1846.) te zaključnu The Haunted Man and the Ghost’s Bargain (“Ukleti čovjek i sablasni ugovor”, 1847.).

Ipak, A Christmas Carol izdvaja se ne samo tematikom već i utjecajem, i to ne samo u književnoj domeni već i u suvremenoj popularnoj kulturi. Priča o krutom bogatašu kojega će božićni ‘duhovi’ natjerati da preispita svoja stajališta i posebno svoje srce će imati odjeka kako u literaturi, tako i u nekim suvremenijim vidovima umjetnosti. Dovoljno je spomenuti da je Disneyjev poslovično škrti Bajo Patak kreiran upravo po liku Ebenezera Scroogea – štoviše, u izvorniku se i zove Uncle Scrooge!

• Drugi dio članka: Dickens i London