“Walk the Lines”

Uskladivši svoje dvije zanimacije – istraživačke šetnje gradom i proučavanje povijesti londonskog javnog prijevoza – Mark Mason odlučuje prohodati ulicama duž trasa svih jedanaest linija Tubea. Rezultat tog poduhvata ova je zanimljiva knjiga koja tek nominalno govori o prugama podzemne željeznice, a ustvari pruža pregršt činjenica o gradu i njegovim stanovnicima.

Uz knjigu "Walk the Lines" Marka Masona možete prošetati duž svih linija londonske podzemne željeznice - i naučiti štošta i o njoj, i o londonskim četvrtima kroz koje će vas šetnja provesti.

“Walk the Lines” Marka Masona je jedna od onih knjiga nastalih iz naizgled banalne ideje, a koje u pravilu ostvaruju veličanstven rezultat. Imajući u vidu autorovu sklonost prema rekreacijskom pješačenju, pa i trčanju (jedan je od redovitih učesnika londonskog maratona!), kao i skoro religioznu opčinjenost gradskom podzemnom željeznicom, bilo je samo pitanje trenutka kada će te svoje dvije ljubavi ujediniti u cilju realizacije jedinstvenog poduhvata.

Stoga ne začuđuje da je početkom 2010. Mark sebi dodijelio zadatak da u određenom vremenskom razdoblju propješači duž svih linija londonske podzemne željeznice, prateći aproksimativne konture obližnjih ulica na način da svoju putanju što više približi realnim obrisima pružne mreže. Očekivano, odmah su se nametnula i neka ograničenja – kada je Tube u pitanju autor je, kako sam navodi, preveliki “čistunac”, te iz zamišljenog projekta unaprijed isključuje pojedine dijelove gradskog prometnog sustava koji, iako sinkronizirani s podzemnom željeznicom, nisu dio iste. To se u prvom redu odnosi na sustav nadzemnih vlakova (London Overground) te DLR (Docklands Light Railway). Tako će Markov plan u konačnici obuhvatiti jedanaest linija koje će biti odrađene kroz deset šetnji. Naime, u njegovom je viđenju linija Waterloo and City sa svoje dvije milje, te samo dvije rubne postaje, isuviše kratka da bi se tretirala kao zasebna linija, te će biti odrađena prilikom šetnje uz trasu linije Jubilee. Također, zbog jednostavnosti odlučuje imenom Tube nazivati sve pružne segmente London Undergrounda, dakle ne samo dubinske bušene tunele kružnog presjeka koji su i zaslužni za taj nadimak, već i plitke ukope izgrađene cut & cover metodom, kao i čisto površinske dionice.

No, prije realizacije planiranog pohoda autor je trebao razriješiti još neke dvojbe. Budući da veći broj linija presijeca Temzu (linija Jubilee čak četiri puta!), Mark odlučuje prelaziti rijeku preko pruzi najbližeg mosta ili tunela. Prije no što naoružan mapama krene na odrađivanje zacrtane misije, suočiti će se sa još jednim problemom: gdje prestaje metropolis, i treba li svojim šetnjama zalaziti u zeleno tkivo ruralnog krajolika? Prihvativši definiciju po kojoj se pod urbanim područjem Londona podrazumijeva teritorij unutar prstena kojega tvori autoput M25, Mark će se tek dvaput uistinu naći miljama udaljen od gradske vreve, i to kod Epping Foresta na samom početku praćenja linije Central, te još jednom, slijedeći račvaste ogranke Metropolitana, zapadno od Rickmaswortha.

Ovaj obiman i zahtjevan, ali i privlačan zadatak autor smješta u razdoblje između lipnja i prosinca 2010. Tako je osigurao mogućnost doživljaja grada u svim vremenskim uvjetima – štoviše, posljednju je liniju (Metropolitan) propješačio za vrijeme jednog od najtežih snježnih nevremena, neposredno pred Božić. Neke je relativno kratke linije bilo moguće prijeći u jednom danu, primjerice Victoriju, Bakerloo ili Circle, no glomazniji su sustavi poput Piccadilly, Districta ili Central Linea zahtjevali kidanje na barem dva jednodnevna segmenta. Linija koja je Marku zasigurno zadala najviše glavobolje ujedno je i ona najstarija: mada ne i najdulja (u toj je kategoriji za tri milje prestiže Piccadilly), Metropolitan je sa svoja četiri grananja iz izvornog trupla (Uxbridge, Watford, Amersham i Chesham) zasigurno najkompliciranija pruga u sustavu London Undergrounda. Stoga i ne čudi što je šetnja njome trajala puna tri dana!

Chesham u Buckinghamshireu postaja je podzemne željeznice koja je najudaljenija od središta Londona. (Foto: diamond geezer, Flickr)

Uspješno okončavši hodočašća duž planiranih trasa, Mark se povukao u mir svojeg doma u Suffolku te tijekom narednih mjeseci ovih deset šetnji uobličio u zanimljive putopisne crtice koje se možda nominalno bave tematikom Tubea, no u stvari prilično dublje zadiru u život Londona i njegovih stanovnika. Uočljiv je i kontinuirani rast autorovog interesa za vlastiti projekt. Još je tijekom prve šetnje (linija Victoria) razriješio jednu veliku zabludu – odbojnost pa i strah koje je prethodno osjećao boraveći u određenim četvrtima (konkretno, Mark Mason navodi kraj oko ulice Seven Sisters u Haringayju) bili su tek posljedica pogrešnog pristupa. Putujući vlakom iz jednog dijela grada u drugi, nastajao je privid nepovezanosti između istih, što je u konačnici rezultiralo nelagodom. No, kada je istu rutu propješačio, polazište i odredište su postali djelovi jedne šire cjeline, a ne tek izdvojene oaze oko grotla postaja podzemne željeznice – i tada su prijašnje predrasude nestale.

Tko govori Mind the gap?

Autor će se susresti sa nekoliko interesantnih individua, čije priče dodatno obogaćuju njegovu misiju. Jedan od njih je glumac Tim Bentnick, većini poznat po ulozi u britanskoj pastoralnoj soap operi Archers, no tek rijetkima po činjenici da je svoj glas “posudio” za čuveni Mind the Gap! na liniji Piccadilly. Prateći tok linije Central u londonskom Cityju, Mark će susresti arhitekta Petera Reesa, čovjeka zaduženog za prostorno planiranje ‘Square Milea’, koji je bit svoje profesije sažeo u nedvosmislenu rečenicu London is unplannable (prijevod bi otprilike glasio London je nemoguće planirati).

Pri posjetu kultnom pubu Blind Beggar u Whitechapelu, novinar John Pearson će mu otkriti niz detalja iz života po zlu čuvene braće Kray, lokalnih gangstera koji su sredinom prošlog stoljeća vodili nekoliko elitnih kockarnica na području Mayfaira, srušivši tako fiktivni ‘zid’ između East i West Enda. Posebno je dojmljiv razgovor koji je autor u kratkom predahu pješačenja duž linije Bakerloo vodio s Rachel Martin, budućom vozačicom taksija koja je tada još pohađala obavezni tečaj zvan The Knowledge. Malo je, naime, poznato da londonski taksisti mogu dobiti licencu za obavljanje posla tek kada polože ispit koji zahtijeva poznavanje imena, smijera i prohodnosti svake ulice u polumjeru od šest milja oko Charring Crossa! Usput rečeno, dvjestotinjak stranica poslije nam autor fusnotom napominje kako je Rachel u međuvremenu položila. Lijepo od njega!

Vijadukt Dollis Brook najviša je točka u sustavu londonske podzemne željeznice. (Foto: Ian Mansfield, Flickr)

Pojedinci će s Markom čak i prohodati duž dijelova planiranih ruta. Primjerice, njegov dobar prijatelj Richard, vrstan poznavatelj povijesti londonske podzemne željeznice, kao i stanoviti Matt, koji mu se pridružuje na šetnji linijom Circle (ta je podrazumijevala i ispijanje po jednog alkoholnog pića u pubu bliskom određenoj postaji). Neki od tih ‘šetača’ su i poznata imena iz svijeta književnosti i glazbe, poput pisca Geoffa Nicholsona, autora romana Bleeding London (u kojemu jedan od glavnih likova propješači sve gradske ulice!) i onog znakovitog imena, The Lost Art of Walking; ili pak glazbenika Billa Drummonda, koji sa Markom dijeli zajedničku strast prema zemljovidima, a koncem osamdesetih je predvodio poznati proto-techno duet KLF. Šetnja s Drummondom ujedno označuje i posljednji dan ovog krstarenja – nekoliko sati nakon što se kod Wembley Parka oprosti s Billom, Mark s prvim mrakom stiže do postaje Aldgate, okrunivši uspjehom jednu polugodišnju epopeju!

Zanimljivi i neobični detalji o podzemnoj željeznici

Walking the Lines je knjiga što obiluje mnoštvom detalja informacija koje autor ih servira na nenametljiv i nadasve zanimljiv način. Čitajući ju, doznat ćete i sljedeće:

• St. John’s Wood jedina je postaja u sustavu podzemne željeznice u čijem nazivu nema niti jedne slovne oznake iz riječi mackerel (skuša).
• Ulica Angel Lane u blizini postaje Stratford (linije Central i Jubilee) Beatlesima je poslužila kao scenografija prilikom snimanja videa za pjesmu Penny Lane. Razlog je poprilično prozaičan – legendarnoj se četvorci nije dalo vraćati u Liverpool kako bi spot snimili na stvarnoj, istoimenoj lokaciji!
• Sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća radovi na probijanju tunela linije Victoria nedaleko današnje postaje Pimlico na nekoliko su dana obustavljeni budući da su prestravljeni radnici odbijali sići u iskope nakon susreta sa nečim što su opisali kao ogromnu crnu bezličnu masu. (Već smo pisali o sablastima u londonskoj podzemnoj željeznici!)
• Linija Northern bilježi više od jednog rekorda. U njenom je sastavu najdulji pojedinačni tunel londonske podzemne željeznice : preko sedamnaest milja (ili skoro dvadesetiosam kilometara) od od Mordena na jugu pa do East Finchleyja na sjeveru grada. Također, ova se pruga može podičiti i sa najdubljom postajom (Hampstead) koja leži na 192 stope (ili 64 metra) ispod razine tla. No, to nije sve, budući da se na istoj liniji nalazi i najviša točka iznad zemlje – riječ je o vijaduktu Dollis Brook, gdje vlakovi na putu za terminalnu postaju Mill Hill East prolaze skoro dvadeset metara iznad ceste.
• Još malo o specifičnostima “Sjeverne linije”: sadrži postaju sa najduljim eskalatorom (postaja Angel ima pokretne stepenice s njih 318 ), kao i onu sa najkraćim dizalom (Chalk Farm, visina manja od deset metara).

Stanica podzemne željeznice King's Cross / St. Pancras, logično, mjesto je koje je Mark morao posjetiti najviše puta. Ovdje se, naime, križa najviše linija podzemne željeznice - njih čak šest! (Foto: VisitBritain images / Visit London Images / Pawel Libera)

• Dobar dio tunela podzemne željeznice ne samo da prati konture ulica, već je i smješten direktno ispod njih strogo izbjegavajući iskope pod stambenim i gospodarskim zgradama. Nije riječ samo o praktičnosti, već i štednji, budući da su naknade koje su potraživali vlasnici građevina u slučaju prokapanja tunela pod istima bile enormno visoke!
• Terminalna postaja linije Metropolitan u gradiću Cheshamu, Buckinghamshire je ujedno i najudaljenija od središta Londona, odnosno od kipa Charlesa I. kod kolodvora Charring Cross: čak 24.78 milja (skoro točno 40 km) zračne linije!
• Prva postaja na kojoj su implementirane automatske barijere jest Stamford Brook u Chiswicku, na liniji District. Bilo je to 5. siječnja 1964.
• Samo dvije postaje u sustavu londonske podzemne željeznice svoja imena duguju ženama. Jedna je očekivano, Victoria, dok je  druga, Gunnersburry  nazvana po Gunnhildr, plemkinji danskog podrijetla čije se imanje u ranom srednjem vijeku nalazilo na tom području.
• Kako prepoznati rođenog Londončanina (cockneyja)? Po Masonu, najbolji test je izgovor imena četvrti Holborn. Tu padaju i mnogi kojima je engleski materinji, a bit je u tome da se glasovi ‘L’ i ‘R’ izgovaraju krajnje prigušeno, skoro pa ‘progutano’. Trebalo bi to, dakle, zvučati kao Hoe-bun.

…a saznat ćete i još mnogo toga! (Budući da ovakvih zanimljivih detalja o sustavu podzemne željeznice u Londonu ima još mnogo, razmišljamo o jednom posebnom članku na tu temu.)

Na samom kraju, još malo statističkih podataka koji se tiču pišćeva pohoda: u tu je svrhu Mark Mason propješačio 912.384 koraka ili 403.2 milje (odnosno 648.9 kilometara), za što mu je trebalo 174 sata i 50 minuta (ili jedan tjedan, 6 sati i 50 minuta). Prosječna je brzina hodanja iznosila 2.31 milju na sat (nešto više od 3.71 km/h). Zbog presijecanja linija, pojedine je postaje posjetio nekoliko puta – njih 50 dvaput, 16 triput, šest postaja četiri puta, a dvije (Liverpool Street i Baker Street) pet puta. Rekorder je, očekivano, postaja na kojoj se križa čak šest linija podzemne željeznice – King’s Cross/St. Pancras! Ipak, to nije i najprometnija stanica, budući da dotičnu titulu nosi Victoria!

Walk the Lines – The London Underground, overground
384 stranice, tvrdi uvez
Autor: Mark Mason
Izdavač: Random House books
ISBN: 978-1847946539
Cijena: 12.99 GBP

O autoru: Mark Mason rođen je 1971. u središnjoj Engleskoj, a od početka devedesetih živi u Londonu. Po dolasku u velegrad za život zarađuje prodavajući razglednice po robnim kućama, no uskoro postaje radijski izvjestitelj BBC-a, kao i novinar/suradnik na brojnim web i tiskanim medijima. Autor je tri romana, te tri publicistička djela (uključjući i knjigu o kojoj ste upravo čitali). Pobjegavši iz urbanog košmara Londona, Mark sa ženom i djetetom udobno živi opuštajućem krajoliku Suffolka.