Shard London Bridge

Nedavno dovršeni neboder Shard London Bridge službeno se otvara ovih dana pa možemo očekivati kako će se ponovno intenzivirati prepirke o opravdanosti njegovih linija i gabarita. Ta je, naime, više od tri stotine metara visoka struktura još za vrijeme planiranja postala objektom oko kojega se lome koplja. Je li Shard novi gradski landmark čija će dominacija londonskim obzorjem tek biti prihvaćena ili je riječ o predimenzioniranoj i nezgrapnoj zgradi napadno uklopljenoj u krajobraz južne obale Temze? Kako je, uopće, sagrađena i konstruirana zasad najviša zgrada u Europskoj uniji?

Trenutno najviši britanski i europski neboder, Shard London Bridge, smjestio se na relativno uskom i frekventnom području u blizini jednog od najvećih gradskih kolodvora.

Južna obala Temze u Southwarku, tik do prometnica koje preko mosta London Bridge povezuju taj dio grada s Cityjem, već je stoljećima jedan od najzagušenijih i najfrekventnijih dijelova Londona. Ulice koje uokviruju ovo područje relativno su uske, tako da ionako pojačan promet pješaka i vozila često dočarava sliku kaosa. Ovdje je smještena željeznička postaja London Bridge, nekoć prvi gradski terminus (1836.), a danas čvorište u kojega se slijevaju pruge iz južnih i jugoistočnih predgrađa te iz Kenta i Surreyja, kao i tranzitni pravci što vode dalje prema stanicama Waterloo East, Blackfriars i Charing Cross. Pripadni je hub servisiran i s dvije linije podzemne željeznice, Jubilee i Northern (ogranak kroz City), a u neposrednoj se blizini nalaze i lokalni autobusni kolodvor, sveučilišna bolnica Guy’s Hospital, te jedna od najvećih natkrivenih tržnica za prodaju organskih proizvoda, Borough Market.

Negdje u prikrajku, u relativnom miru ulice London Bridge, još je šezdesetih podignuta Southwark Towers, trokrilna uredska dvadesetokatnica visine oko stotinu metara, čiji je prostor koristila tvrtka PricewaterhouseCoopers. Iako je dimenzijama i površinom desetljećima zadovoljavala kriterije, ta je zgrada vremenom iznjedrila svoju skrivenu manu – pri maksimalnom korištenju resursa počeli su se javljati ‘čepovi’ na relativno uskim stubištima i u liftovima nedovoljnih kapaciteta, a sama izvedba građevine nije dopuštala naknadne intervencije kojima bi se eventualno proširila takva uska grla.

Taj je relativno zastarjeli kompleks na samom početku milenija (2000.) kupljen od strane investitora Irvinea Sellara, čovjeka koji je svoju karijeru započeo još šezdesetih i obogatio se na modnom biznisu u Carnaby Streetu. Sellar je odmah obznanio svoje planove: srušit će nefunkcionalni Southwark Towers te na njegovu mjestu sagraditi višenamjensku zgradu čiju će izvedbu u formi upečatljivog znaka u krajoliku potpisati netko iz renomiranih arhitektonskih krugova. Izbor je pao na Renza Piana, Đenovljanina čija su zdanja diljem svijeta u pravilu bivala dočekivana s hladnom dobrodošlicom, da bi se s vremenom stopila s domicilnim krajolikom.

Staklena fasada Sharda će internu električnu rasvjetu učiniti vidljivom vanjskom promatraču, no to je tek jedan element u zanimljivoj igri oblika i svjetla koji ova građevina nudi. Ovisno o atmosferskim prilikama, Shard će reflektirati bijele, plavkaste ili crvenkasto-narančaste nijanse. (Foto: Tomasz Sikorski / Wikipedia - Creative Commons 3.0 licenca)

“Ledena santa” na Temzi

Vjerojatno najpoznatiji projekt Renza Piana jest pariški multimedijalni centar Georges Pompidou, znan i kao Beaubourg, realiziran 1977. u suradnji s britanskim arhitektom Richardom Rogersom (istim onim Rogersom koji će kasnije potpisati neke od najkontroverznijih londonskih građevina poput O2 Arene, Lloydovog tornja u Cityju te Terminala 5 na Heathrowu). Također, važno je spomenuti kako Shard nije jedini Pianov potpis na londonskom urbanom tkivu, pošto je otprilike u isto vrijeme projektirao i Central Saint Giles, poslovno-stambenu cjelinu dovršenu 2010.

Piano je, sasvim očekivano, odmah pristao na Sellarovu ponudu. Štoviše, njihov je poslovni susret već postao neka vrsta ubrane legende koja govori da je nakon zajedničkog ručka Renzo Piano na restoranskom jelovniku skicirao temeljne konture planiranog nebodera koji će uskoro postati poznat pod imenom Shard.

Računalna vizualizacija koja pokazuje kako The Shard izgleda noću.

Renzova skica prikazivala je tada formu nalik divovskoj ledenoj santi koja izranja iz Temze, mada nešto službenija verzija navodi kako arhitekt inspiraciju duguje jedrima trgovačkih brodova koji su nekoć, prije izgradnje dokova, uzvodno doplovljavali upravo do dijela rijeke između London Bridgea i naknadno izgrađenog Tower Bridgea, dakle područja poznatog kao Pool of London. Također, ovdje se može isčitati podatak da je oblik nebodera ustvari odavanje počasti šiljastoj formi londonskih zvonika. Važno je spomenuti kako je sam Shard dio nešto šireg regeneracijskog projekta nazvanog London Bridge Quarter, no njegov drugi element jest također ostakljena poslovna sedamnaesterokatnica čiji su gabariti u usporedbi s “većim bratom” praktički zanemarivi.

Neboder Shard u sklopu London Bridge Quartera redefinirat će londonski obzor te postati simbol velegrada, prepoznatljiv diljem svijeta.

- Irvine Sellar, predsjednik Sellar Property Group

Ne vjerujem da je u London moguće uklopiti visoku građevinu koja će pri tlu i na vrhu imati isti presjek. Također, simboli mogu biti pogibeljni. Neboderi su uglavnom arogantne i agresivne manifestacije moći i ega, sebični i nepristupačni!

- Renzo Piano, arhitekt

Nekoć nametljivi ikonički tornjevi na sjevernoj obali Temze, poput Gherkina (lijevo) te Towera 42 (desno) djeluju poprilično sitno u poredbi sa Shardom koji dominira ambijentom Southwarka.

Iako je do službenog početka radova trebalo pričekati zamalo čitavo desetljeće, obznanjene dimenzije i koncept predviđene građevine vrlo brzo su uzburkali duhove. Pojedinačni građani i razne organizacije kreću s potpisivanjem peticija te političkim vidovima borbe kako bi, u nemogućnosti zaustavljanja čitavog projekta, barem utjecali na njegovu veličinu te suživot s okolišem.

Svoj je glas protiv izgradnje Sharda podigla i udruga English Heritage, smatrajući kako će mastodontski gabariti ne samo zagušiti obližnje lokalitete poput Towera, katedrale Southwark i Tower Bridgea, već potencijalnom promatraču odvući pogled s ostalih klasičnih gradskih vizura, primjerice Westminsterske palače ili Katedrale sv. Pavla. Štoviše, čak i relativno visoka zdanja u njegovoj blizini – konkretno bolnica Guy’s Hospital sa svoja 143 metra – ovim nametnutim omjerom prividno postaju nenametljiva i sitna.

U konačnici je Blairov kabinet, preciznije zamjenik premijera John Prescott, imao zadnju riječ i njegov je “blagoslov” ovom projektu potkopao ionako blijeda nadanja urbanističkih tradicionalista. Argument kako London nije niti treba biti Manhattan ovoga puta nije prošao. Radovi izgradnje započeli su u proljeće 2009., unatoč tada već sveprisutnoj krizi – Sellar je, naime, pronašao dodatne investitore u određenim bliskoistočnim zemljama, primjerice u Kataru.

Računalna simulacija pogleda na London Bridge Quarter s restorana u The Shardu. (Foto: Renzo Piano Workshop)

Konstrukcija “krhotine”

Nacrt Sharda, zgotovljen 2002. godine, predviđao ostakljeni 72-katni neboder približno pravokutne osnovice, čiji se bridovi porastom visine približavaju formirajući tako (zbog preklapanja staklenih ploha) nepravilne bočne stranice u formi jednakostraničnih trokuta. Ono što je konstrukciji donijelo ime Shard (staklena krhotina) jest činjenica da se ti bridovi ne spajaju u jedinstven vrh na očekivanoj koti već završavaju kao zasebne stranice na različitim visinama uz odstupanja od cca desetak metara, stvarajući tako upravo privid okrhnutog vrha. Konačna visina građevine jest 310 metara, što je čini trenutno najvišim zdanjem na području zapadne Europe (kontinentalni je rekorder još uvijek moskovski telekomunikacijski toranj Ostankino).

Temeljni 'oslonac' Sharda je središnja šuplja betonska jezgra u kojoj su smještena stubišta, dizala, kao i sustavi klimatizacije te napajanja vodom i strujom. (Foto: Michali Konstantinidis, Flickr, Creative Commons licenca)

Iako je relativno sužavanje poprečnog presjeka po visini trebalo doprinijeti eleganciji i skromnosti, visina Sharda je parametar kojega je nemoguće ignorirati. Većina je sličnih, mada znatno nižih tornjeva, grupirano u istočnom dijelu Citiyja na suprotnoj, sjevernoj obali Temze, gdje je implementiranje poslovnih i višenamjenskih tornjeva započelo još sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća izgradnjom National Westminster Bank nebodera, poznatijeg kao Tower 42.

Između 2001. i 2003. prenamjenom je područja devastiranog početkom devedesetih u eksploziji bombe podmetnute od strane Provisional IRA-e podignut i čuveni Gherkin (točnije, 30 St. Mary Axe – zgrada nema službeni naziv već se navodi po adresi), danas već ikoničko zaobljeno i ostakljeno zdanje iz radionice lorda Normana Fostera. S dolaskom novog milenija sjeveroistočni dio Cityja oko stanice Liverpool Street i Bishopsgatea postaje poprište novog vala gradnje visokih uredskih zgrada, najvjerojatnije kako bi se City mogao ravnopravno nositi s novim poslovnim središtem kod Canary Wharfa. Zasad su dovršeni tornjevi Heron i Broadgate, a nedavno je započeta gradnja Leadenhall Buildinga, odnosno ‘Cheesegratera’ (2011.), tornja Bishopsgate, već nazvanog ‘Pinnacle’ (2010.), te 20 Fenchurch Street (2009.), zbog specifičnog oblika prozvanog ‘Walkie Talkie’. No, čak i u srazu s takvom šumom objekata Shard i dalje ostaje najupečatljivija vizura šireg područja, nadvisujući još nedovršeni Pinnacle za pedesetak metara!

The Shard u fazi izgradnje, u prosincu 2011. (Foto: Christopher Black / Wikipedia - Creative Commons 3.0 licenca)

Temeljni, mada oku skriven element ovog tornja, jest šuplja pravokutna betonska jezgra koja ujedno nosi i gro opterećenja, a u istoj je smještena većina infrastrukture, uključujući dizala, stubišta, vodovodne i kanalizacijske cijevi, te sustave električnog napajanja i klimatizacije. U Shard su ugrađena 33 dizala čija brzina varira od jednog do šest metara u sekundi, te pet eskalatora, a dodane su i tri grupacije od po dva dizala predviđenih posebno za hitne slučajeve, odnosno evakuaciju.

Horizontalni nosači pojedinih katova izvedeni su u formi konzolnih greda učvršćenih kako s jezgrom, tako i s vanjskim betonskim i metalnim stupovima, čime je izbjegnuta potreba dodatnih nosivih elemenata koji bi kvarili vizualni dojam interijera i zauzimali dragocjeni prostor. Relativno rahlo šljunčano tlo južne obale Temze zahtijevalo je ukopavanje ovih vanjskih stupova do dubine od 25 do 50 metara, dok je konzistencija podrumskih razina realizirana ukapanjem daljnjih vertikalnih betonskih greda, do dubine od čak 55 metara! Kako bi se osigurala nepromjenljiva krutost građevine porastom visine, razmak između vanjskih stupova se mijenja: na razini tla iznosi 6 metara, pri sredini nebodera 3, a pri vrhu oko 1,5 metra. Time je zagarantiran maksimalni otklon (uslijed vjetra) od svega 400 milimetara, odnosno 0,4 metara. Staklene se plohe, montirane po perimetru konstrukcije, od tla do vrha uzdižu konstantnim usponom od šest stupnjeva.

Namjena pojedinih katova Sharda

Namjena pojedinih katova nebodera Shard London Bridge prikazana je na ovoj skici; kliknite za veću verziju.

Očekivano, pet podzemnih razina predviđeno je za parking motornih vozila, a sadržavat će i prečice ka obližnjim transportnim točkama – postaji London Bridge, linijama Jubilee i Northern te autobusnom kolodvoru.

Prizemlje i prva dva kata sačinjavaju jedinstveno raskošno predvorje (lobby), dok se između 4. i 28. kata nalaze uredski prostori. Transport for London, korporacija zadužena za koordinaciju i upravljanje svim bitnijim segmentima javnog prijevoza na širem gradskom području (autobusi, putnički riječki promet, podzemna, nadzemna i laka željeznica te tramvaji) će također imati svoje poslovne prostore u ovom dijelu Sharda, i to između 4. i 10. kata. Nekoliko restorana te prvi, niži vidikovci smješteni su između 31. i 33. kata, a prostor nad njima predviđen je za luksuzni Shangri La Hotel – čitavih šesnaest razina, između 34. i 50. kata.

Na 52. je katu implementiran Spa centar koji uključuje i bazen, a odmah iznad započinje stambeno područje koje zauzima trinaest razina (od 53. do 65. kata). Drugi se i znatno viši splet galerija i vidikovaca proteže od 68. do 72. kata, gdje je praktički vrh središnje betonske jezgre. Ostatak zgrade jest takozvani šiljak (pinnacle, odnosno spire), četrnaest katova (od 75. do 83.) čija je funkcija vizualna i gdje će pristup biti dozvoljen isključivo osoblju iz održavanja. Interesantno, taj najviši dio Sharda visok 66 metara nije izgrađen na licu mjesta, već je u trodijelnoj formi konstruiran na livadi u Yorkshireu, te potom kamionima dostavljen u London.

Imenu građevine je kumovao njezin 'okrhnuti' vrhunac, odnosno spire (eng. shard - staklena krhotina). Zanimljivo je da je metalna rešetka spirea konstruirana na napuštenom aerodromu u Yorkshireu, te trima kamionima prevezena u London, gdje je montirana na vrh betonske jezgre, na razini 72. kata. (Foto: Dave Catchpole, Flickr, Creative Commons licenca)

Katovi koji nisu navedeni u ovoj kratkoj rekapitulaciji (29., 30., 51., 66., 67., 73. i 74.) predviđeni su kao sky lobbyji, dakle prostori za brzu izmjenu ljudi između liftova, te za smještaj servisnih jedinica i opreme. Detalj koji pomalo bode oči jest nepostojanje balkona kao i prozora koji se mogu otvarati, no inteligentno uklopljen sustav klimatizacije riješit će probem opskrbe ureda i stanova svježim zrakom. Također, u uredskim dijelovma Sharda postoji nekoliko potpuno ostakljenih separea nazvanih ‘zimskim vrtovima’ (winter gardens), koji će uposlenicima omogućiti trenutke relaksacije i odmora. ‘Vrtovi’ su nenapadno smješteni između vanjskih staklenih ploha Sharda koje se, kako je već spomenuto, na pojedinim mjestima preklapaju stvarajući privid pukotina.

Ono što će Shardu podariti završnu notu jest izbor stakla kojima je obložen. Slično stambenoj zgradi Strata SE1, smještenoj također na južnoj obali Temze, kilometar i pol jugozapadnije (o njoj smo već pisali), i ovdje se koristi staklo legirano silicijem i borom (tzv. staklo niske emisije) koje će, pored znatnih energetskih ušteda, doprinijeti i vizualnom dojmu. Pri sunčanom vremenu, obloga će sjajiti u bijelom svjetlu, reflektirajući sunčeve zrake, dok će se za tmurnih, oblačnih dana iz zgrade širiti njezina interna, djelomično disperzirana električna rasvjeta. Nakon proloma oblaka Shard će isijavati plavkaste nijanse, a spektakularni će zalazi sunca čitavu konstrukciju bojiti u nježnim, narančasto crvenkastim tonovima.

Laserski show na otvorenju kao uvod u daljnju debatu

Računalna simulacija kojom je najavljivan laserski show povodom otvorenja The Sharda u četvrtak, 5. srpnja 2012.

Svečano otvaranje Shard London Bridgea zakazano je za četvrtak, 5. srpnja 2012. u 22:15 sati po britanskom vremenu, kada će vrpcu prerezati Vojvoda od Yorka i ministar vanjskih poslova Katara, šeik Hamad Bin Jassim Bin Jabor Al Thani. Londonska filharmonija će izvesti dva za ovu svrhu odabrana djela, Fanfare for the Common Man Aarona Copelanda te Finale iz Žar Ptice Igora Stravinskog, a ceremonija će kulminirati spektaklom za čiju će realizaciju biti korišteno dvanaest lasera i trideset reflektora koji će u svjetlosnu mrežu povezati ostale istaknute gradske građevine poput Gherkina, Tower Bridgea, London Eyea i drugih.

Spektakl otvorenja bit će moguće pratiti na službenoj stranici Sharda, kao i na Facebooku, u četvrtak, 5. srpnja 2012. od 23:15 sati po srednjeeuropskom vremenu.

Ipak, neminovna posljedica tog događaja bit će ponovno pokretanje žučnih debata o svrsi ovog nebodera, kao i načinu na koji se, a mnogi će reći – nametljivo i agresivno, uklopio u londonski krajolik. No, treba imati u vidu kako je izgradnja London Bridge Quartera praktički tek početak regeneracije južnog dijela središnjeg Londona. Uklanjanjem derutnih gospodarskih i stambenih objekata (primjerice, upravo je u tijeku rušenje općinskog naselja Heygate Estate kod Elephant & Castlea) otvaraju se brojne mogućnosti izgradnje ikoničkih višenamjenskih nebodera poput Strate ili Sharda. Lako je moguće da taj dio grada u skoroj budućnosti postane bogatiji za nekoliko građevina viših od stotinu metara, i to ne samo zbog vizualne proporcionalnosti s obzorom Cityja na drugoj obali Temze, već i zbog znatno prozaičnijih parametara poput cijene zemljišta. Na kraju krajeva, način na koji će javnost percipirati Shard uvelike će odrediti sudbinu sličnih budućih projekata.

Iako je riječ o pomalo stršećoj i za London neuobičajenoj građevini, Shard ne treba automatski napadati i kritizirati, već mu pružiti mogućnost da poput drugih arhitektonskih rješenja Renza Piana vremenom zaživi u kohabitaciji s okolišem i time postane prepoznatljiv, pa i neizbježan dio vizure Southwarka i čitavog grada.

Imajući u vidu trenutna stanja europskih građevina koje u konačnici visinom trebaju premašiti Shard, on je zasad još uvijek europski rekorder, barem u zapadnoj Europi i Europskoj uniji.