Recenzija koncerta: “The Closing Ceremony Celebration Concert”;
New Order, The Specials, Blur – London Hyde Park, 12. 8. 2012.
Postoje auditivni doživljaji za pamćenje, antologijski koncerti, svirke vrijedne pažnje i razočaravajući nastupi bliski zaboravu, no malo je onih koji u sebi nose snažan emotivni a ne tek ispunjen osjećajima fingirani naboj. Upravo takav je bio ovaj outdoor gig, muzika za iskreno i posljednje zbogom, bar kada su Blur u pitanju.
Najnoviji uradak Blura je "Under The Westway", pjesma specijalno napisana za publiku u Hyde Parku.
Ovoga puta bio sam u pravu. Rekao sam sebi da ni za živu glavu ne želim i neću da nosim mali, crne savijene drške telescopic kišobran uvijek neophodan da bude uz vas kada pohodite London. Ne, nisam ja bio pretjerano vidovit i noćima zagledan u zvjezdano nebo za procijeniti vremenske prilike; nisam čak konsultovao niti BBC prognozu, istu onu koju redovno iščitavam da vidim ne bi li me koji snažniji vjetar natjerao na povlačenje – jednostavno sam osjećao da će plavetnilo ovaj put biti milostivo i da neće isporučiti jednu jedinu kapljicu kiše posljednja tri dana Olimpijskih igara. I nije. Vrijeme je bilo na našoj strani. Doslovno.
No, pođimo redom. Finalni dan ekspresne trodnevne vizite britanskoj prijestonici započeo je nekako lijeno i tromo. Suhi zrak bez imalo vlažnosti iscijeđen snagom u zamahu prvih sunčevih zraka, polako se provlačio kroz napola otvoren prozor moje hammersmithske sobe, najavljujući još jedan, bez ijednog nimbusa i sa tek ponekim kumulusom topao i sparan dan. Opijen prošlonoćnim bliskim pogledima na istinska zalaganja brzih hodačica (uvijek na granici da budu diskvalifikovane jer ih “povuče” da potrče) na 20 kilometara okolo Malla (pobijedila Ruskinja Lashmanova) i tečnim kruhom potpomognutim alkoholnim procentima natočenim i ljubazno serviranim u pubu The Blackfriar (pub je to kojeg navodno pohodi dobri duh), nisam imao ni najmanju želju za ranim dizanjem, ali trebalo je ipak stići u pravi čas i pun pozitivnih strujanja odraditi i taj svrhom propisani dolazak. Trebalo je ustati.
Važnija od Oystera i pasoša zajedno: ulaznica za koncert vrijedila je svakog penija.
Hyde Park, jedan od nekoliko kraljevskih parkova i glavno mjesto događanja, otvorio je dvije glavne kapije (tube stanice Hyde Park Corner i Marble Arch) mnogo ranije i prije nego što će zvanično, oko podneva, biti slobodni i svi ulazi na široku i nepreglednu poljanu za ovu priliku isposipanu milionskom piljevinom (grubljom varijantom one cirkuske), koja je onda poslužila kao supstitucija za ogoljenu ledinu i zelenu travu. Masa sretnika sa kupljenim ulaznicama (vrijedi napomenuti da karte za Blur, generalno uzevši, prije puknu nego one za svevremensku Madonnu ili Brucea Springsteena) presavijenim piknik blanketima pod rukama i neizbježnim – na momente i prenapadnim – GB i Team GB zastavicama, strujali su ka svojim označenim gejtovima.
Pomisao prva utemeljena na neposrednoj percepciji: divota – nema djece! Preciznije, nema onih bljedolikih persona iz prve kategorije godina teen produžetka: ljubitelja nekakvog malca Bibera, slušatelja bulumente ženskih vokala MySpace generacije i raznoraznih svježe otkrivenih “talenata”. Tačnije, ako se i našao koji ili koja, brzo bi se izgubili u masi starijih, iskusnijih i profinjenijih glazbenih znalaca od preko trideset i pet godova.
Tik ispred mene, za ilustraciju, bijaše jedan sredovječni par stigao da posluša muziku koju su voljeli i koju još uvijek vole. Tu su da čuju The Specials. Na New Order su bacili tek ovlaš pogled i vrlo malo izoštrili svoja čula sluha, sjedeći nezainteresovano na svojim dekicama, cuclajući svoju treću pivsku turu i listajući široko torijevsko glasilo na momente ga prekidajući s razmjenjujućim raskopusanim Daily Mirrorom. Na već rečene veterane su otkinuli (jedva su ustali sa zemlje, posebno ona) a prije glavne atrakcije bili su se već izgubili. Društvo mi je pravila i jedna vesela Britanka (izgledala mi je kao pripravnica u Whitehallu), koja mi se kad je već bilo kasno veče povjerila približivši mi se obraz uz obraz (bilo je bučno, zato je morala da se pripije i primakne) kako baš i ne gotivi Blur (zar ima i takvih?!?), ali da je njen mlađi bratac, kojeg obožava, njihov tehničar, i da ga obavezno moram upoznati jer ga ona strašno voli. Ta dražesna, u cvjetnoj haljinici blago pripita Londonka rekla je da je ponosna na Olimpijadu, ali je dodala da je možda bolje da je suma utrošena na organizaciju otišla i za programe namijenjene siromašnoj populacji, ali kad su Igre već tu, hajde sad…
Sunce je odskočilo visoko, dosegnuvši svoj vrhunac između dvanaest i tri sata poslije podne, oko sto i dvadeset minuta prije oficijelnog zagrijavanja. Rijeke posjetilaca su i dalje pristizale i rasipale se ka što boljim pozicijama. Nemilice je pržilo, kao da će dugo očekivani klimaks BT London Live Festivala, a čiji je ovo bio završni koncert, započeti negdje drugdje, možda u nekom velikom parku na francuskoj rivijeri, uz dodatak da ni tamo neće biti daška vjetra. U iščekivanju početka, u pauzama razgovora, dizanja i ustajanja sa tvrde zemlje, osvježenja mlakim Heinekenom (cijene piva su bile bezobrazno visoke) i zalijevanja glave Volvic vodom (oko tri puta skupljom nego u dućanu), razdragani gosti kratili su vrijeme gledajući live program završnih olimpijskih takmičenja na video bimovima. Oduševljenje je nastupilo onog trenutka kada je sudac visoko podigao ljevicu domaćem takmičaru Anthony Joshui, proglasivši ga pobjednikom i osvajačem zlatnog odličja u superteškoj kategoriji bokserskog turnira. Da, sve je bilo neodvojivo povezano sa Olimpijadom. Osjećalo se u zraku da je ovo bio nekovrsni olimpijski koncert, produžena ruka sportskih dešavanja pružena da oblikuje najljepši muzički događaj sezone. Stvorio se dojam kao da svi prisutni, njih oko 80.000, taj budući hor iz kojeg će proključati stihovi više ili manje znanih pjesama, da su svi oni podjednako zaslužili ovu svečanost. Kao da smo svi zajedno bili dio ljubaznih i uvijek handy volontera, kao da je svako prigrlio ono najbolje od Olimpijade, doprinjeo joj neposredno ili tek kao izraz zajedničkog petnaestodnevnog zadovoljstva kojeg ćemo sada svi skupa da proslavimo i podijelimo završnim partijem.
Konačno, malo prije petog popodnevnog sata, na mjesto zbivanja izlaze Pete Donaldson i Sarah Champion s Absolute Radia (svojevrsni domaćin BT London Live Festivala i “ovlašteni” radio za prenose Hyde Park koncerata) pozdravljajući okupljene, skupljene i ispružene na oštroj piloti, i najavljujući nadolazeći večernji program. Prvi koji su imali čast da nastupe bili su Bombay Bicycle Club, mlađahni indie rock i folk sastav iz sjevernog Londona. Poletarci su tako žestoko krenuli kao da su u najmanju ruku iza sebe ostavili mnogo ovjerenih nastupa baš ovdje u HP-u, da sam na trenutak imao osjećaj da prisustvujem njihovom cjelovečernjem koncertu. Početak je obećavao. Pomislio sam, ako su oni ovako okuraženi i nabrijani u svom specifično distorzičnom zvuku – pred kraj su izveli par numera obojenih blagim folk bojama – onda oni glavni ne mogu i ne smiju podbaciti, a ti glavni samo što nisu stigli, mislim izašli. U pauzama izmjena učesnika, ponovo živi sportski program nacionalne TV kuće; Gabby Logan skupljene kose u rep blista u studiju kombinovano sa Team GB uspjesima, odjecima olimpijskih dana i najavom skore ceremonije zatvaranja, a onda, negdje malo poslije pet i trideset, dolaze u paketu melodičnost new wavea, zarazna elektronika i dance elementi.
New Order.
Kada su manchesterski genijalci pod otvorenim nebeskim svodom uskočili na prostranu scenu Hyde Parka, najavljen je početak kraja. Oduševljeni fanovi gromoglasno su pozdravili svoje ljubimce, i hiljade su različitih glasova spremno prihvatili Ceremony, numeru ranih im radova, zatim Crystal, Isolation, 586… New Order su zvučali tako svježe i poletno, fantastično uštimovani i na jedan neobjašnjiv način vrlo motivisani da odsviraju najbolje što znaju. Svoj su nastup odradili krajnje profesionalno, tehnički besprijekorno, i vidjelo se da je Sumner bio toliko zaigran nakon što je u Temptation asistirao na klavijaturama Gilbertovoj da je lako mogao zažmiriti na jedno oko i probiti termin namijenjen za The Specials… bilo ga je ponijelo. Svoj su olimpijski nastup New Order zaključili legendarnom Love Will Tear Us Apart, čisto da oni što se utopiše u masu starijih znaju odakle je sve počelo. Bio sam apsolutno zadovoljan.
Oko sedam uveče, kada se već moglo lakše disati i kada je probijanje do načičkanih montažnih water closeta postala nemoguća ali neophodna misija, na binu izlaze još jedni veterani – The Specials. Oni kao da proživljavaju svoju drugu mladost. Okuraženi brojnim povratničkim koncertima (onaj sa Brixton Academy iz maja 2009. ostaće upamćen jer su tada proslavljali 30 godina koncertnog rulanja) i ponovnim ujedinjenjem, TS su zvučali kao u svoje najbolje vrijeme. Energija u naletima, tako bi se ukratko moglo opisati njihovo muzičko-scensko performiranje. Zarazni ska elementi isprepleteni požrtvovnošću nikad umirućeg punka, nizali su se jedan za drugim u nedogled. Kao da su naštiklane jedne na drugu, njihove prepoznatljive pjesme i osebujni izvođački stil nije imao vremena za predah. Tek toliko da se Terry Hall može iskreno zahvaliti publici na podršci i odmah krećemo dalje u istom ritmu. Vrlo zadovoljavajuću svirku bili su odradili majstori iz Coventryja. Osamnaest punokrvnih kompozicija od neizostavne programatske Doesn’t Make It Right, preko (Dawning Of) A New Era do Stupid Marriage i It’s Up To You samo su neki od vječitih hitova koje su The Specials izveli to veče.
I da slučajno ne zaboravim: Roddy Radiation je ovaj put bio u plavim cipelama.
I onda kada se činilo da su svi na izmaku snaga, što od cjelodnevnog boravka na otvorenom, što od litara i litara ispijenog piva, organizatori ne žele da svi mi skoncentrisani u ovome parku ostanemo neinformisani. Smiraj sunčanog dana ustupa mjesto ugodnoj večeri koja se lagano širi praćena blago hladnjikavim povjetarcem. Oko pola devet, evo nas opet na Olimpijskom stadionu, nestrpljivi da konačno ali konačno dočekamo i pozdravimo zvijezde večeri, ali istovremeno prinuđeni da izdržimo još koji trenutak i pogledamo prve slike uključenja u direktan prenos ceremonije zatvaranja. Nekoliko minuta završne svečanosti iz istočnog, najistočnijeg zakučastog dijela u kojem ranije nisam bio, svjedočimo uprizorenju manje spektakularne predstave koju nije režirao Danny Boyle, kako mi saopštava tehničareva sestra.
Automobili umotani u olovni papir i presvučeni u glavne novinske naslove od početka OI, Fatboy Slim na džinovskom oktopusu, Madness i “njihova kuća”, Timothy Spall kao Winston Churchill, deseci svjetlosnih snopova paraju nebo i presijecaju u valovima stadion, a u Hyde Parku… svjetla se gase. Isključujemo se sa ceremonije zatvaranja, svjetla su već pogašena i poslije nekoliko pravilno iščekujućih sekundi na središnjem bimu pojavljuje se prepoznatljivi logo blura. I prije nego što se scena “razdvojila” na dva jednaka dijela, i prije nego što se ukazala vrlo zanimljivo osmišljena scenografija industrijskog kompleksa u pozadini, i prije nego je Damon Albarn rekao, “Dobro veče, London!”, nastala je snažna erupcija oduševljenja i ujedno uzdah olakšanja što su zvijezde večeri, predvodnici što nastupaju posljednji najzad tu.
Direktno u glavu sa hedonističkim klasikom devedesetih Girls and Boys, četveročlano društvance započelo je oštro i naglo, poput bujice. Bio je to momenat kojeg su svi čekali. Ekipa je izgledala sjajno: Graham Coxon kao da je nabacio višak suntana i poput nekog štrebera koji je dobio novu plavu majicu za početak školske godine (čudo jedno da nije bio u jednoj od onih na štrafte) nestrpljivo čeka da pokaže najbolje od sebe, Damon je razigran poput djeteta koje bi da zagrli cijeli Hyde Park (njegove glasovne mogućnosti su to veče bile nevjerovatne), Alex je staložen i usredotočen na svoje četiri žice, a Dave izgleda kao najprofesionalniji bubnjar kojeg sam ikad imao priliku gledati. Ljudi moji, zar ovako dobro zvuče rastanci! Jedna za drugom nižu se uspješnice, sve su znane do tančina. Nastavak uz Jubilee, Coxonovu Coffee And TV, zarazni pop brzaci u End Of A Century i Country House, zatim emotivna Tender i raspojasane Song 2 i Parklife.
U predahu između pjesama, Damon je lider, organizator koji komunicira. On ne želi da saopšti direktno ono što svi manje-više znaju, ili se nadaju da se to ipak neće desiti. Toliko je prisan sa publikom da je u jednom trenutku izgubljen u prvim redovima; onda neizbježne reference na Olimpijadu pa nastavak u kojem “zbor” od osamdeset hiljada ljudi nadjačava njegov, kako rekoh to veče izuzetno moćan vokal. Slijede nove “himne” sretnije prošlosti, pjesme koje nisu postale hitovi ali uz koje je publika brusila svoj muzički ukus. Londonska For Tomorrow, inteligentna This Is A Low, najsvežija i meni naročito draga Under The Westway posvećena svima nama u HP, Beetlebum sa maestralnom Coxonovom solažom na kraju… Bilo je to slavlje od skoro tri sata bolje britanske muzičke prošlosti za nezaborav.
Naposljetku, možda ovo i nije bio njihov najbolji koncert, ali u emocionalnoj snazi što je pratila svaku pjesmu, u odnosu kojeg su ostvarili sa publikom te muziciranju bez presedana, boljeg bih se teško mogao sjetiti. U osvrtu na koncert, The Guardian je već sutradan lucidno primijetio da je najavljeni kraj Blura kakvog poznajemo plasiran ne bi li koncert dobio dodatno na značaju u trenutku održavanja Olimpijskih igara. Poslije završnih taktova neizbježne The Universal za konac večeri, Damon nas je pozdravio kratko sa “Laku noć”. Možda zaista i nije sve gotovo. Danas je već novi dan.
Komentari